S OCA I KONOPCA
Miro KUČIĆ
23. prosinca, 2005.

Ni sa čim se ne može usporediti šteta učinjena hrvatskom gospodarstvu za vrijeme i nakon rata, pod dirigentskom palicom Franje Tuđmana i njegovih suludih ideja o 200 bogatih obitelji, o pretvorbi u tijeku rata, o pretvaranju društvenog u državno vlasništvo... Posljedice su zaduženost zemlje koja je davno prešla razumnu granicu, pa je prosječni građanin zadužen s 5500 eura, ili onoliko koliko iznose približno prosječna godišnja primanja zaposlenih u zemlji, a udio društvene potrošnje u BDP-u čak je 51 posto, što je najviše od svih zemalja tranzicije

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Tuđmanovim se naslijeđem posljednji tjedan, zahvaljujući "Latinici", bavi cijela nacija. No, nisam vidio da je netko od čitavog čuda "observera" i novinara napravio selekciju naslijeđa i to na ono koje je srozalo zemlju u mrak podzemlja i kriminala i na ono, drugo naslijeđe, koje dugoročno onemogućava oporavak ekonomije i gospodarski iskorak. Rasprave o Gotovini gotovo su u potpunosti bacile u drugi plan sliku katastrofalnog stanja hrvatskog gospodarstva, prazne državne blagajne, neisplate zakonom zagarantiranih poticaja ribarima i seljacima...

Najveća se šteta dogodila samim faktom smrti Franje Tuđmana. Ne treba se libiti usporediti ga s bulumentom sličnih ličnosti u povijesti čije su osnovne karakteristike mesijanstvo, oholost, neznanje, taština i beskrupuloznost. Da je kojim slučajem živ, sve ovo što se danas pripisuje Hrvatskoj, njezinim generalima, Gotovini, a u krajnjoj liniji svima nama, neumoljivošću sudske administracije bilo bi uglavnom pripisano njemu, kao što i priliči, a Hrvatska bi izašla relativno čista iz jednog sukoba (Bosna) do kojeg i nije trebalo doći.
 
Neusporediva šteta
 
Uz to, ni sa čim se ne može usporediti šteta učinjena hrvatskom gospodarstvu za vrijeme i nakon rata, pod dirigentskom palicom Franje Tuđmana i njegovih suludih ideja o 200 bogatih obitelji, o pretvorbi u tijeku rata (dok jedni beru metke drugi ubiru novac), o pretvaranju društvenog u državno vlasništvo kojom su, potezom pera, uništene stečevine milijuna hrvatskih radnika. Nije točna često izrečena tvrdnja da se Franjo bavio samo vojskom i vanjskom politikom. Miješao se u sve, od sporta do gospodarstva, a o malo čemu je imao konzistentno znanje. O tom znanju najbolje svjedoče "Bespuća".
 
A kakovo je naslijeđe njegovo i njegovih pobočnika, najbolje pokazuje današnja konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Ta čarobna riječ kojom se mjeri doseg i mogućnosti gospodarstva neke zemlje svrstava Hrvatsku na samo dno. Da ne govorim o usporedbama s tranzicijskim zemljama ispred kojih je Hrvatska prije 15 godina bila u prednosti od gotovo četvrt stoljeća.
 
Simbol uspjeha neke zemlje mogao bi se označiti s 4-K: kvaliteta, kompetencija, kontinuitet i konkurentnost. Naravno da su pritom kvaliteta, kompetencija i kontinuitet "conditio sine qua non" konkurentnosti. Naravno da je kvaliteta preduvjet za funkcioniranje sustava, no nepostojanje kontinuiteta srozava kvalitetu pa ma kakva bila, a time i konkurentnost. Najgora posljedica nepostojanja kontinuiteta jest negativna selekcija kadrova iz koje se, naravno, rađaju voluntarizam i diletantizam. Nijedna vlada od osnutka ove države nije napravila i prihvatila suvisli strategijski program razvoja. Jedino što je tome donekle sličilo bio je stabilizacijski program 1992./1993., a koji je ostvaren samo polovično. Svi parametri koji pokazuju uspješnost neke zemlje i njezina gospodarstva su katastrofalni, a sigurnost poslovanja i života uopće svedeni na minimum, dok se političke elite upiru dokazivati suprotno. Jedini veoma stidljivi povjetarac istine puše iz Hrvatske gospodarske komore, no "establišment" nema sluha za lelek privrednika, a politička elita upire se dokazati suprotno.
 
Enormna zaduženost
 
Zaduženost zemlje davno je prešla razumnu granicu, ako je 24 milijarde eura razumna granica. Prosječni je građanin zadužen s 5500 eura, ili onoliko koliko iznose približno prosječna godišnja primanja zaposlenih u zemlji ne računajući metropolu, dok je u bivšoj državi ta zaduženost iznosila 1100 eura. Ukupni dug države iznosi 82 posto BDP-a. Stanje u kojem BDP raste po stopi od svega 3,7 posto stvara stagnaciju u zaposlenosti tako da uz armiju penzionera imamo i armiju od 309 tisuća nezaposlenih uz stopu od 17,5 posto. Odljev je kapitala po osnovi raznih kamata blizu milijarde eura. Nema razvoja dok je rast društvenog proizvoda niži od kamate.
 

U Hrvatskoj je udio društvene potrošnje u BDP-u čak 51 posto, što je najviše od svih zemalja tranzicije. Tragikomično je da budžet, koji ova Vlada naziva najboljim do sada, predviđa ne smanjenje već povećanje udjela javne potrošnje u BDP-u. Budžet u kontinuitetu raste brže od društvenog bruto proizvoda, a iznosi ukupne zaduženosti i BDP-a opasno su se približili. Podsjeća to na krvni tlak. Kada se gornji i donji tlak približe i na kraju izjednače, u medicini to nazivaju smrt. To je onaj reski zvuk i duga ravna linija na ekranu.
 
Hoće li opsjenarstvo kojim se za domaće potrebe tako uspješno koristi aktualna Vlada uspjeti uvjeriti europske mecene da, usprkos katastrofalnoj krvnoj slici hrvatskog gospodarstva, otvori vrata pretpristupnih fondova ili je mreža MMF-a i Svjetske banke razapeta na način da se ovisnost i nemoć dovedu do vrhunca kako bi se globalni interesi ostvarili i u ovom slučaju.
 
Rast deficita
 
U prilog tvrdnji da je hrvatsko gospodarstvo posustalo najbolje govori vanjskotrgovinski deficit, koji od stvaranja hrvatske države ima tragičnu krivulju. Na samom početku izvoz je bio dvostruko veći od uvoza, valjda zahvaljujući naslijeđu "krivih" proizvodnih odnosa samoupravnog socijalizma unutar Federacije. Zahvaljujući potpuno promašenoj razvojnoj politici, nepostojanju ni nacionalne ni regionalne razvojne politike, taj se odnos potpuno promijenio, pa je 2004. godine izvezeno jedva 6,4 milijarde eura, a uvezeno čak 13,3 milijarde. Ove će godine situacija biti još gora. Izvoz je osnovni preduvjet konkurentnosti na svjetskom tržištu. No, istina je da je dugogodišnja kriva politika prema izvozu i nepostojanje realne politike tečaja dovelo izvozno gospodarstvo u situaciju da ne bismo imali što izvoziti ni kada bi se uvjeti za izvoz dijametralno promijenili u pozitivnom smislu. Godinama zanemarivano izvozno gospodarstvo dovedeno je u situaciju da nema novih tehnologija i programa toliko potrebnih za konkuriranje na svjetskom tržištu. Osim toga izvoz nije samo golo stjecanje deviza. Izvoz je stalni pritisak da se napravi bolji proizvod, a samim tim poveća kvaliteta i konkurentnost.
 
Ako trčite s konkurencijom, ugrist će vas, ako stojite, progutat će vas. Za razliku od Marxa kod kojeg je promjena proizvodnih snaga mijenjala društvene odnose, kod nas su društveni odnosi punih 15 godina mijenjali proizvodne snage. Sada smo na pragu novog preokreta u kojem će nas neka druga administracija natjerati da napravimo strategiju razvoja. Naravno, ne onakvu koja će nužno odgovarati Hrvatskoj, već maksimalno uklopljenu u potrebe i razvojne programe Unije.
 
Nepostojanje kontinuiteta osnovni je problem ove države. Traje to na ovim prostorima već čitavo stoljeće. Na primjer u gradu se Splitu dogodila promjena ustavno-pravnih akata 15 puta u sto godina, ili svaki šest godina. Kako u takvim uvjetima ostvariti kontinuitet razvoja? Trebalo bi da se kao u Irskoj postigne dogovor političkih elita raznih provenijencija da će ključne strategijske stavke provoditi u kontinuitetu sve vlade bez obzira na političku orijentaciju. Takav bi akt trebalo bezuvjetno potpisati. Nepostojanje kontinuiteta najveća je opasnost za srozavanje ukupne kvalitete i konkurentnosti.
 
No, ipak najveći je problem neznanje, slaba obrazovanost i, kao rezultat, nedostatak kompetencije na svim nivoima, a što je najupečatljivije u Hrvatskom saboru. Mi Hrvati moramo sami sebi priznati da smo neobrazovan narod, da malo i ništa ulažemo u obrazovanje nacije. Nije obrazovanje samo srednje i više školstvo. Malen je broj menadžera koji je prošao proces poslovnog obrazovanja. Učenje kroz praksu stvara modernog menadžera, a školovanjem desetaka pa i stotina tisuća poslovnih ljudi stvara menadžersku elitu, koja onda svoje gospodarstvo vodi fleksibilno i nema te administracije koja takvu elitu može upregnuti u birokratsku kočiju u kojoj budžet raste brže od BDP-a i u kojoj opća potrošnja prelazi granicu od 50 posto BDP-a. U Irskoj, zemlji približno istog broja stanovnika, oko milijun ljudi sudjeluje u procesu obrazovanja. Taj je broj u nas zanemariv. Rezultat - svi smo prepametni, a bahatost i oholost sveprisutni su, od tvrtke do državne administracije, koja je, pak, uzorak bez presedana u Evropi.
 

Majka svih problema u Hrvatskoj je neznanje, a najveće je neznanje nažalost koncentrirano u hrvatskim hramovima znanja. Moglo bi se reći da su svi krivi potezi u unutarnjoj i vanjskoj politici zemlje rezultat nesigurnosti i frustracija, a potonje su "zna se" djeca neznanja. Stanovništvo Hrvatske živi na nivou srednje klase, ali ne zato što je, uvjetno rečeno, bogato već zato što je nesretan i neuk puk uletio u zamku - razapetu mrežu evropskih-hrvatskih bankarskih mešetara, čija je ukupna poslovna politika fokusirana uglavnom na stanovništvo, dok je ulaganje u gospodarstvo još uvijek u debelom zaostatku. Uvesti čak milijardu eura automobila može samo bogat narod. No kada je to isključivo na dug, onda taj narod nije bogat, već siromašan i "zblešen".
 
Kada jednom dođe naplata, pojedincu će se dogoditi isto što i državi. Onako kako je država rasprodala zlatninu i srebrninu, tako će pojedinci prodavati djedovinu.

S OCA I KONOPCA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.