DESET KRPAVIH GODINA
Ivan LOVRENOVIĆ
23. prosinca, 2005.

Što može donijeti promjena na stolici šefa OHR-a u Sarajevu, na koju od 31. siječnja 2006. sjeda Christian Schwarz-Schilling, njemački demokršćanin, ministar u vladi Helmuta Kohla koju je 1992. napustio srameći se njezine (i uopće evropske) politike prema Miloševićevom agresivnom nastupu u ex Jugoslaviji, diplomat koji je, potom, u svojstvu tzv. međunarodnoga medijatora za Federaciju BiH od 1995. obišao skoro svaku općinu u ovom dijelu zemlje? Sudeći po njegovim predinauguralnim izjavama da će mu prioritet biti ekonomija, ključni problem BiH - njezina politička konstitucija - ostat će zatvoren do daljnjega. Novih deset godina?

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Na fešti povodom desete godišnjice potpisivanja Daytonskoga sporazuma u Parizu 14. prosinca službeno je imenovan novi predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini: Christian Schwarz-Schilling, sedamdesetpetogodišnji njemački privrednik i (bivši) političar.

Kada je prije tri i pol godine pukla vijest da će tadašnji visoki predstavnik, austrijski diplomat Wolfgang Petritsch, biti zamijenjen Paddyjem Ashdownom, britanskim političarem s vojno-kolonijalnom biografijom, opisao sam na ovome mjestu onu sugestivnu sliku iz Andrićeve Travničke hronike, kada Stambol smjenjuje na Bosni vezira i postavlja drugoga: leti tatar na konju, zemlju ne dodiruje, maše smotanim fermanom u ruci i viče iza glasa: “Mahzul Osman-paša, mahzul! Hazul Sulejman-paša, hazul!” Kako tada, tako i danas, zapisao sam. Bosanski guverneri bivaju smjenjivani jednako zagonetno i netransparentno, s tom  razlikom da danas nitko ne zna točno gdje je sjedište sizereniteta nad Bosnom, i u čijim je rukama (malo East River, malo Bruxelles, malo Vijeće sigurnosti UN-a, malo Evropska unija, malo fantomski Odbor za implementaciju mira...).
 
Oživljavanje nade
 
Odavno izgubivši bilo kakvo pouzdanje u mogućnost i sposobnost domaćih političara i političkih struktura da donesu konsolidaciju zemlje i napredak, prosječan Bosanac i Hercegovac postao je politički letargično i fatalistično biće. Pošto je već predugo izložen svim vrstama demagogije i “šuplje priče”, u čemu su i stranci na raznoraznim bosanskim mandatima pokazali kako ne samo da ne zaostaju za domaćim političarima nego da često prednjače, taj građanin je umnogomu izgubio vjeru i u njih. Ipak, budući da on i dalje svu svoju političku “filozofiju” sažima u maksimu “sve će biti kako stranci hoće”, personalna promjena na kormilu Ureda visokoga predstavnika uvijek je prilika za oživljene nade, strepnje, interpretacije, a pošto, kako rekosmo, građanin nema nikakva uvida u kriterije po kojima je izbor izvršen, sve se to uglavnom svodi na gatanje i puko projiciranje želja odnosno strahova.
 
U toj vrsti političke “analitike” prvorazrednu ulogu igraju stereotipi. Što konvencionalniji i trivijalniji, to uvjerljiviji. A, pošto je bosanskohercegovački milje striktno izdijeljen na tri etnokriteriološka područja, tako se ponašaju i njegovi stereotipi, pa se jedan te isti doživljava na različitim stranama na različite, najčešće suprotne načine. Tako, najvažniji atribut koji ide uz svakoga novog “bosanskog vezira” jest država iz koje dolazi. Bildt je, prije svega, Šveđanin, Westendorp Španjolac, Petritsch Austrijanac, Ashdown Britanac, a Schwarz-Schilling Nijemac. Po tome se onda gleda u fildžan i razbacuje grah starih i vječnih geopolitičkih, civilizacijsko-vjerskih i ostalih simpatija i antipatija, a tu se, jel’te, vrlo dobro zna ko je uvijek bio za ili protiv Srba, Hrvata, Bošnjaka, odnosno “za Bosnu” ili protiv nje.
 
Međutim, u igru se ubacuju i političke orijentacije, koje znaju zakomplicirati stereotipsku percepciju. Pa je, tako, onima što su se u Westendorpa uzdali jer dolazi iz “katoličke Španjolske” uzdanje kvario podatak da je on osobno socijaldemokrat. Petritsch je bio dočekivan s bošnjačke i nešto s hrvatske strane s velikim nadama, sa srpske, pak, sa strepnjama, jer, eto, dolazi iz Austrije, a ona je “dokazani prijatelj Bosne” i zemlja “s katoličkom tradicijom”. Ni u čiju javnu sliku nije učitano više stereotipnih sadržaja nego u Ashdownovu. Britanac koji je poslan da provodi klasičnu britansku kolonijalnu politiku, na Balkanu uz to uvijek naklonjenu Srbima, što istovremeno znači i da je cijela međunarodna zajednica pristala uz tu politiku prema Bosni i Hercegovini; komandos s operativnim stažom iz Irske i Indije; dokazani pripadnik britanske obavještajne službe, itd, itsl.
 
Što se Ashdowna tiče, mora se priznati da je on sam – karikaturalno narcisoidan i glasan, rudimentarno zakržljale produhovljenosti, oskudnoga obrazovanja (zapravo, slika i prilika plautovskoga milesa gloriosusa) - očevidno uživao u mnogima od ovih atributa, pothranjujući ih obilato svojim ponašanjem, zbog kojega je u novinama vlastite zemlje zaradio pogrdnu titulu samozvanoga “bosanskog maharadže”.
 
Dvosmjerna odgovornost
 
Jasno je da ne bi bilo ispravno negirati stanoviti stupanj do kojega su u obavljanju mandata visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini igrali ulogu neki elementi iz opisanih i drugih stereotipa, baš kao i karakterne i druge lične osobine ove gospode. No, taj stupanj je sasvim neznatan. Facit njihovoga djelovanja – onaj konkretni, opipljivi oblik i status u kojemu je Bosna i Hercegovina dočekala, evo, već petoga međunarodnoga administratora na izmaku postdaytonskoga decenija, govori nam da oni ovdje nisu bili, niti im je bilo dano da budu ličnosti, nego su bili – sredstva.
 
Doista, uza sve taksativno nabrojive promjene koje je međunarodna administracija morala uvesti - automobilske tablice, grb i zastava, novčanice konvertibilne marke, pasoši (s kojima se osim u Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru i Tursku ionako nikamo bez vize ne može...) - što se to suštinsko ovdje pomaknulo naprijed? Opća socijalno-ekonomska i demografska situacija katastrofična, povratak i održivi opstanak izbjeglica i prognanika ni blizu da bude dovršen, cijela područja zemlje etnički očišćena (na primjer, Republika Srpska od Hrvata starosjedilaca) bez ikakve ozbiljne šanse za povratak, politička dinamika na domaćoj sceni gotovo anulirana, podijeljenost društva sve čvršća i dublja, betoniran asimetrični politički dizajn zemlje (unitarna, monoetnička Republika Srpska na 49 posto teritorija, kantonizirana dvonacionalna Federacija BiH na 51 posto zemlje) – to je taj facit na čijemu ostvarivanju su, očevidno, predano i dosljedno radili svi dosadašnji visoki predstavnici, bez obzira na sve njihove osobne razlike u stilu i manirama.
 
Analizirajući sadržaj mandata međunarodnoga namjesnika u Bosni i Hercegovini  prilikom smjene Petritsch-Ashdown u proljeće 2002. godine, pisao sam da svi nesporazumi i paradoksi vezani uz njihovo (ne)djelovanje proizlaze već iz same definicije visokoga predstavnika međunarodne zajednice. Osnovna mu je dužnost, naime, i sami sukus njegova mandata – da bdije nad tzv. implementacijom i ispravnim tumačenjem Daytonskoga sporazuma. Formalno, odgovoran je u dva smjera: na jednoj strani generalnom tajniku UN-a, odnosno Vijeću sigurnosti UN-a, a na drugoj - prilično fantomskom Vijeću za implementaciju Daytonskoga sporazuma u Bruxellesu. Kako je već sam Daytonski sporazum protulogičan, palijativan, labirintski preopširan, a glavnina njegove pravno-političke mudrosti i energije se svodi na očuvanje jednoga politički nakaznoga statusa quo, ljudi koji se prihvaćaju funkcije visokoga predstavnika dobrovoljno se izlažu zahtjevima svojevrsne nemoguće misije.
 
Zaključani proces
 

Njihova uloga svodi se na to da moraju priležno, vrijedno, svakodnevno (uostalom, za dobre novce!) prakticirati maksimum svojih sposobnosti, uvjerljivosti i znanja, kako se u zemlji, u krajnjoj liniji,  ne bi promijenilo - ništa bitno. Uspješno obavljati takav posao mogu samo potpuni flegmatici, ili u stanovitom smislu dvostruke osobe.
 
O mandatu Paddyja Ashdowna sve je već, mnogo puta, rečeno. Christianu Schwarz-Schillingu on prepušta Bosnu i Hercegovinu u posve paradoksalnom položaju. S jedne strane, zahvaljujući žestokoj akciji američke administracije, forsiraju se tzv. ustavne promjene kojima se pridaje ogroman značaj, iako im se predviđeni domet zadržava tek na izvjesnom stupnju centralizacije i ojačanja državne vlasti. S druge strane, u dvoentitetsko uređenje se neće zadirati, niti ima ikakvih naznaka da bi se u dogledno vrijeme moglo dopustiti otvaranje procesa dogovaranja takve političke strukture koja bi adekvatno odražavala, i harmonizirala, etničku podijeljenost Bosne i Hercegovine.
 
Što u takvom kontekstu može donijeti promjena na stolici šefa OHR-a u Sarajevu, na koju od 31. siječnja 2006. sjeda Christian Schwarz-Schilling, njemački demokršćanin, ministar u vladi Helmuta Kohla koju je 1992. napustio srameći se njezine (i uopće evropske) politike prema Miloševićevom agresivnom nastupu u ex Jugoslaviji, diplomat koji je, potom, u svojstvu tzv. međunarodnoga medijatora za Federaciju BiH od 1995. obišao skoro svaku općinu u ovom dijelu zemlje? Sudeći po njegovim predinauguralnim izjavama da će mu prioritet biti ekonomija, ključni problem Bosne i Hercegovine - njezina politička konstitucija - ostat će zatvoren do daljnjega. Novih deset godina?

DESET KRPAVIH GODINA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.