OTOK POD MRŽNJOM
Tena ERCEG
23. prosinca, 2005.

Aktualni rasni nemiri u Australiji samo su posljedica dugogodišnje antiimigrantske politike vladajuće Liberalno-nacionalne koalicije, a veliku ulogu u pripremanju sukoba odigrali su i mediji u vlasništvu australsko-američkog medijskog mogula i desničara Ruperta Murdocha, kao i primjena nehumanog Zakona o izbjeglicama, čiji je idejni tvorac dugogodišnji ministar imigracije, a nakon toga glavni državni odvjetnik, Philip Ruddock

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Nedavni rasni neredi u Australiji na nekim su drugim kontinentima izazvali čuđenje, no to ne samo da nisu bili prvi takvi sukobi u posljednje vrijeme, već je i politika Liberalno-nacionalne koalicije premijera Johna Howarda, koja tom zemljom vlada već devetu godinu, na neki način i "pripremila teren" za podjelu stanovništva na sukobljenu muslimansku imigrantsku zajednicu i "bijelu Australiju".

Australija je u vanjskoj politici jedan od najvažnijih saveznika Sjedinjenih Država, a zbivanja u SAD-u, i ono što su izazvala, kao na primjer vojne intervencije u arapskim zemljama, uvijek su se reflektirali i na Australiju. Nakon prvog Zaljevskog rata, prvi veći val napada na australske muslimane dogodio se već nekoliko dana poslije terorističkog napada na SAD. Tada su mnogi od oko 300 tisuća australskih muslimana doživjeli verbalne i fizičke napade, napadane su škole i džamije, kamenovani su autobusi s muslimanskom djecom, ženama su trgani velovi, a brojni su gradovi bili ispisani prijetećim grafitima. Kako to često biva, direktan povod za rasističko divljanje bila je nepotkrijepljena glasina da je banda mladih Libanonaca u Sydneyu odgovorna za seriju grupnih silovanja bjelkinja, a prema pisanju nezavisnog tiska, upravo su mediji u vlasništvu australsko-američkog medijskog mogula i desničara Ruperta Murdocha prednjačili u objavljivanju ovakvih priča.
 
Rat protiv terorizma
 
Australske su vlasti i njima skloni mediji na ove događaje odgovorili daljnjim optuživanjem muslimanskih grupa, policijskim nadzorom nad imigrantima, te javnim pozivima za "preispitivanjem politike multikulturalizma", kao što je to učinio vodeći komentator Murdochovog Daily Telegrapha Piers Akerman.
 
Australska se vlada odmah uključila i u američki "rat protiv terorizma", vjerno slijedeći njezin primjer slanjem vojske u Afganistan i Irak, te uvođenjem drakonskih "antiterorističkih mjera", usmjerenih prije svega protiv vlastitih građana muslimanske vjere i izbjeglica. Upravo odnos prema izbjeglicama i tražiteljima azila pokazuje da ideja "bijele Australije" još uvijek živi, unatoč multikulturalnosti te zemlje. Zbog primjene nehumanog Zakona o izbjeglicama, čiji je idejni tvorac dugogodišnji ministar imigracije, a nakon toga glavni državni odvjetnik Philip Ruddock, Australiju je 2002. godine, prvi put u gotovo pola stoljeća, posjetila i glavna tajnica Amnesty Internationala Irene Khan.
 
Direktan povod njezinu posjetu bio je štrajk glađu nekoliko stotina afganistanskih izbjeglica zatočenih u prihvatilištu Woomera, smještenog usred pustinje i udaljenog od najbližeg grada više od 500 kilometara. Imigrantski zakon, naime, propisuje da se izbjeglice koje na australske obale doplove brodovima bez dokumenata automatski zatvaraju, a aplikacijska procedura nije ograničena nikakvim vremenskim rokovima. Ni štrajkovi glađu, zašivanja vlastitih usta, niti brojni pokušaji samoubojstva nisu pokolebali vlasti u zamrzavanju procesa izdavanja aplikacija s obrazloženjem da je svrgavanje talibana u Afganistanu "poboljšalo situaciju" u toj zemlji, pa stoga treba preispitati valjanost argumenata tih izbjeglica. Irene Khan napustila je Australiju neobavljena posla, a premijer John Howard optužio je izbjeglice za "moralno ucjenjivanje", dok im je imigracijski ministar poručio da se vrate u svoju zemlju. Pritiske Amnestyjeve glavne tajnice Ruddock je popratio riječima: "Komentari o našoj politici prihvaćanja izbjeglica reflektiraju nevoljkost ili nemogućnost shvaćanja prirode populacija s kojima imamo posla."
 
Australska izbjeglička politika uključuje i takozvano "pacifičko rješenje", gdje australska vlada plaća svojim bivšim kolonijama, otocima Nauru i Papua Nova Gvineja, da prihvate brodove s izbjeglicama. Ruddock je krajem 2003. – netom nakon prelaska na funkciju glavnog državnog odvjetnika – bio i u centru skandala koji je izazvalo istraživanje "Australskog katoličkog sveučilišta" i Edmonton Rice centra o uvjetima života izbjeglica. Istraživači su objavili navode da Ruddockovo ministarstvo redovno opskrbljuje neželjene izbjeglice lažnim pasošima i avionskim kartama i šalje ih u druge zemlje, dodjeljuje useljeničke vize u zamjenu za mito, te koristeći svoje diskrecijsko pravo, favorizira izbjeglice iz nekih zemalja, ali ne i one iz Iraka i Afganistana.
 
Stari užasi
 
Politika, pak, "bijele Australije" prema domorodačkom narodu te zemlje nadaleko je poznata horor-priča, pa ovom prilikom treba spomenuti samo prošlogodišnju reformu sistema socijalne pomoći kojom je vlada odlučila obračunati se s pojavom takozvanog "sjedećeg novca", odnosno "pasivne socijale", kako se kolokvijalno nazivaju primaoci socijalne pomoći. Upravo Aboridžini, ali i izbjeglice i azilanti, čine najveći broj ovih ljudi, a neke od novih mjera uključuju nadzor i kontrolu kretanja i trošenja novca od socijalne pomoći, prisilni rad na potplaćenim poslovima, kažnjavanje za nepohađanje škole i neodržavanje osobne higijene i slično.
 
Inspiraciju, pak, za uvertiru u uvođenje Zakona o terorizmu iz ove godine, australska je vlada pronašla upravo u Sjedinjenim Državama, prekopiravši njezinu matricu s fascinantnom sličnošću. Da bi opravdala svoje sudjelovanje u napadu na Irak, stvorila je, dokazima nikad potkrijepljenu, propagandu o islamskim terorističkim ćelijama koje navodno operiraju u australskim gradovima. Upravo je u to vrijeme Philip Ruddock postavljen na mjesto glavnog državnog odvjetnika da bi odmah  počeo lobirati za produljivanje pritvora bez formalne optužbe, a nešto slično se dogodilo i u studenom ove godine, kada je australska policija – za potrebe izglasavanja Zakona o terorizmu - provela seriju racija i uhapsila 20-ak muslimana s navodnim terorističkim planovima. Nekoliko sati kasnije vlasti su objavile da hapšenja "opravdava hitno uvođenje amandmana na Zakon o terorizmu", Murdochov Daily Telegraph proglasio je početak "svetog rata", a novi je zakon – slika i prilika onoga američkoga – odobren u Senatu. Taj zakon, u najkraćim crtama, australskim vlastima daje gotovo neograničene ovlasti nad "osumnjičenicima za terorizam"; neograničeni i tajni pritvor bez optužbe, "preventivno zatvaranje" i slične ovlasti policijske države.
 
Paralelno s tim, najavljeno je i restrukturiranje australskih vojnih snaga za "brže i efikasnije djelovanje u zemlji i izvan nje", a i tu je, naravno, glavni navedeni razlog nužnost spremnosti na borbu protiv terorizma, no ono što svakako upada u oči činjenica je da u Australiji terorističkih napada nije bilo. Osim napada na indonezijski otok Bali u listopadu 2002. godine u kojem je poginulo 89 australskih građana, pa se taj događaj licemjerno naziva "australskim 11. rujnom", iako je napad zapravo bio obračun indonezijskih islamističkih skupina s vlastitom državnom politikom, te napada na australsku ambasadu u Jakarti u rujnu 2004. godine, dakle nakon početka rata u Iraku, australske vlasti ni nemaju konkretno opravdanje za svoje ekstremne "antiterorističke" mjere.
 
Imperijalističke težnje
 
Ključ razumijevanja, tvrde kritičari, leži u imperijalističkim težnjama te zemlje prema njezinim, uglavnom nestabilnim, susjedima, za koje joj je potrebna potpora Sjedinjenih Država. Australija, naime, već ima svoju vojsku i policiju u Istočnom Timoru, a prije nekoliko mjeseci vlada tog odnedavno samostalnog otoka praktički je prepustila Australiji eksploataciju naftnih i plinskih rezervi iz Timorskog mora. Australija je posljednjih godina imala vojsku i na Solomonskim otocima, gdje australske kompanije posjeduju rudnik zlata, na Fidžiju i Papui Novoj Gvineji, a na svaki od ovih otoka Australci su se iskrcali nakon što bi tamo izbili sukobi i politička previranja. Osim toga, Australija je, osim humanitarne pomoći za žrtve tsunamija, koju nije htjela poslati putem UN-a ili neke druge međunarodne organizacije, već samostalno putem ugovora s indonezijskom vladom, u tu zemlju poslala i 500 svojih vojnika, i to u Aceh, područje također bogato naftom.
 
Očito je, dakle, da su australska vanjska politika i podupiranje američke, vođeni interesima i željom za regionalnom dominacijom, doveli do uspostave nekih zakona i normi koje na neki način potiču razdor među australskim bijelcima i muslimanskim imigrantima. Čuvena australska feministička autorica Germaine Greer u svojoj je, pak, reakciji na iščuđavanje britanskih medija nad rasizmom u Australiji uzroke tog rasizma locirala u sferu još dublju i manje racionalnu od sfere političkih interesa. U tekstu "Dva plemena idu u rat" Greer je napisala da "Australija nije ni manje ni više rasistička od Velike Britanije".
 
"Australski rasizam", tvrdi ona, "proizlazi iz onog istog beskonačnog izvora britanskog rasizma – od univerzalnog neznanja i frustracije radničke klase, potkrijepljenih čvrstim uvjerenjem o britanskoj superiornosti nad svim drugim nacijama na svijetu, naročito onima tamne kože". Ona objašnjava i da "plažni ratovi" u Australiji nisu ništa novo, već da su Libanonci i drugi muslimani već desetak godina sustavno protjerivani s plaža u Sydneyu, da bi se na kraju našli na jednoj jedinoj na kojoj su se mogli nesmetano kupati – plaži Cronulla, na kojoj su i izbili nedavni neredi. Taj dugogodišnji antagonizam koji su podgrijavali rasistički mediji, "u kombinaciji s bombaškim napadom na Baliju i australskim sudjelovanjem u Afganistanu i Iraku, samo su učvrstili lik univerzalnog neprijatelja, agenta zla kao 'muškarca bliskoistočnog izgleda'", zaključila je Greer.

OTOK POD MRŽNJOM
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.