IGRA LI MEČKA?
Bojan MUNJIN
23. prosinca, 2005.

Redatelj "Sinova" Božidar Violić nije imao dovoljno kreativnog prkosa da ovaj postratni ruralni folklor patnje, očaja, mržnje i kriminala uzdigne na nivo univerzalnih pitanja i kao projektil suštinskih problema zavitla u glavu publike, dok u dobro skrojenoj "Žabi", predstavi o problemu PTSP-a, nije jasno gdje njezin naivni optimizam – uz nekoliko tisuća stvarnih samoubojstava među hrvatskim ratnim veteranima - pronalazi svoje uporište

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ratne i poratne teme na scenama hrvatskih kazališta uglavnom se prešućuju ili se tretiraju plitko i pseudo ironično s tendencijom da i kada se o ovim temama govori – na njih se upućuje pogled koji izbjegava do kraja uroniti u oči mračnim problemima. Među puno mlake vode u domaćem dramskom pisanju, na primjer tekstovi Ivana Vidića, Lade Kaštelan, Nine Mitrović i Ivane Sajko, zadnjih se godina manje ili više uspješno nose s tvrdim problemima hrvatskog društva, no socijalni život njihovih komada na scenama hrvatskih kazališta uglavnom su blijede kopije snimki kancerogenih sjena na plućima hrvatskog društva.

Primjeri za ovakvo ekvilibriranje između tvrđe i blaže verzije bolesne stvarnosti premijerno su izvedene predstave "Sinovi umiru prvi" prema komadu Mate Matišića, u izvođenju ansambla dramskog kazališta Gavella, u režiji Božidara Violića, i "Žaba" Dubravka Mihanovića u Teatru &TD i u režiji Franke Perković. U Matišićevom slučaju treba reći da se radi o solidnom tekstu koji ratne nepoznanice o tome tko je, kako i zašto u ratu poginuo ujedinjuje s kriminalnim miljeom koji je u tom ratu i nakon njega odigrao ključnu ulogu: mrtvima se trguje bez domoljubnih skrupula pa da biste skrhani i uništeni pronašli mrtvog sina, morate platiti sveprisutnoj mafiji koja se prema žrtvama i domovinskim idealima odnosi kao prema bilo kojem drugom traffickingu automobila, droge, kurvi, leševa i oružja.
 
Projektilom u publiku
 
Kroz "detektivsku" priču u kojoj seljani negdje u Dalmatinskoj zagori traže svoje mrtve, Matišić je skicirao ambijent vlažnih podruma hrvatske stvarnosti u kojima se ruku pod ruku cerekaju državni službenici, vojni liferanti i kriminogeni tajkuni, koji izlaze na svjetlo dana samo onda kada treba pokupiti novi harač među napaljenom rajom koja vjeruje da je s novom državom ostvarila sve, a zapravo je osim nacionalističke mitomanije dobila malo ili ništa. Redatelj Božidar Violić nije imao dovoljno kreativnog prkosa da ovaj postratni ruralni folklor patnje, očaja, mržnje i kriminala uzdigne na nivo univerzalnih pitanja i kao projektil suštinskih problema zavitla u glavu publike.
 
Tamo gdje je drama trebala rezultirati katarzom, rezultirala je tek crnohumornom groteskom, a tamo gdje je trebala završiti dubokom šutnjom, završavala je praskavim smijehom. Mjesto u komadu gdje majka posumnja da su joj sina možda ubili "naši" jer je "vidio ono što nije smio vidjeti" u predstavi prolazi blijedo i bez komentara, prisustvo "oca iz Niša" koji traži i svog sina ne rezultira na sceni za hrvatske prilike provokativnom poantom o jednakosti i poštovanju svih mrtvih već predstavlja igru egzotične mečke na ekavici za uveseljavanje publike.
 
Kompletni, pak, ambijent tvrdog dijalekta, grubih odnosa i elementarne mržnje ne uspostavlja (nacionalnu) paradigmu nad kojom bi se svi zajedno trebali zamisliti, već samo sliku prostora u kojem vuci i vjetar zavijaju na isti način i u kojoj publika uvijek kada gleda neku vukojebinu iz prikrajka – naročito uživa. U ozračju psihološkog realizma Gavellini glumci, naročito Ljubomir Kapor, Biserka Ipša i Dražen Kuhn, slijedili su pisca kvalitetom scenskog iskaza i dramskom ekspresivnošću na visokom nivou, ne manje dobri bili su Darko Milas, Enes Vejzović, Janko Rakoš, Vlasta Knezović, Pero Kvrgić, Zoran Gogić i Sreten Mokrović, ali Violićeva inscenacija ove dobre postratne priče nije kod publike proizvela (a trebala je) ošamućenost i očaj već – veselje i razdraganost.
 
Problemi opet dobro skrojenog komada "Žaba" počinju od samog teksta koji iako govori na uvjerljiv i psihološko iznijansirani način o problemu PTSP-a hrvatskih ratnih veterana, ipak samo tapka na posljedicama jednog stanja, a manje govori o kontroverzama njegovih uzroka. Glavni junak, skromni i samoprijegorni čovjek iz naroda Zeko, kojeg briljantnom uvjerljivošću i koncentracijom igra Sreten Mokrović, ne pita se u Mihanovićevom komadu o tome da li je onda kada je "oslobađao Liku" vidio i "ono što nije smio vidjeti", ne posumnja bar malo u ispravnost načina vođenja rata u kome je evidentno bilo i zločina i u kojem je kao dragovoljac sudjelovao.
 
Sindrom zaborava
 
On tek sebe truje postratnom psihozom koju prenosi na bližnje kojima u mirnodopskom životu pokušava pomoći. Njegovom bratu Toniju, kojeg snažnom ekspresivnošću na furiozan način na scenu donosi Franjo Dijak, istraumatiziranost bratovljevim stanjem i vlastitim socijalnim autsajderstvom nije motiv da sasvim svjesno odalami šamar državi, ratnoj i poratnoj, i da zalupi vrata retorici koja je njegovog brata poslala na prag samoubojstva, a njega na ulicu. Treći junak koji ništa ne želi znati, taksist Grga, kojeg živopisno donosi Sven Medvešek, otići će se svojoj ljubavnici, Zeko se neće ubiti, a vjeru u sutra vratit će mu bezazleni student (Filip Juričić), a da pri tome nije jasno gdje ovaj naivni optimizam – uz nekoliko tisuća stvarnih samoubojstava među hrvatskim ratnim veteranima - pronalazi svoje uporište.
 

Ove dvije predstave govore da kada se na hrvatskim scenama igra društveni tumor u glavi to se u pravilu događa u prešutnom dogovoru scenskih radnika i publike po formuli "ne gnjavite nas previše": jednom su teške teme anestezirane crnim humorom koji postaje sam sebi svrha, drugi puta se radi o "bolnim" pričama običnih ljudi koje se ne spuštaju u mrak opće društvene drame, treći put se uzimaju ruralni dijelovi društva kao da se radi o ljudima s druge planete...
 
Usput rečeno, da vam bude lakše, sindrom zaborava (kulturne) javnosti pred teškim problemima nedavne prošlosti i sadašnjosti prisutan je i u Srbiji pa je po istoj formuli lobotomiranja previše uzrujanih dramskih tekstova, publika na primjer "preuzela" neke njihove najznačajnije predstave, pa na krajnje mračne "Skakavce" Biljane Srbljanović gledaoci hrle vjerujući da se radi o crnoj komediji, a do bola teške "Šine" Milene Marković gledaju kao veseli kabaretski program.
 
Sve u svemu, iz hrvatskih cipela gledano predstave "Sinovi umiru prvi" i "Žaba" nedovoljno su iskorištene scenske prilike da teške teme mrtvih, nestalih i psihički dotučenih u posljednjem ratu postanu mjesta dubinskog propitivanja društva o samome sebi.

IGRA LI MEČKA?
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.