NASILNICI SU I U SABORU
Ljubica LETINIĆ
23. prosinca, 2005.

Zaštita građana od direktnog nasilja je prije svega dužnost policije, a zatim sudova. No, primjera u kojima se nasilje tolerira ili se kažnjava blaže nego krivo parkiranje, u Hrvatskoj ima i previše. Desetljeće se o politici koja potiče nasilje nije moglo govoriti kao o ozbiljnom društvenom problemu. Važno je da se što veći broj ljudi suoči s tim da nasilje ugrožava društvo, da je to nešto čemu se treba suprotstaviti jer u protivnom će uroditi općom nesigurnošću i zakucati na svačija vrata. Potrebno je senzibilizirati društvo protiv nasilja. Jedino što koji puta malo boli

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- U nedjelju navečer vi i vaša supruga fizički ste napadnuti pred vlastitom kućom. Više ili manje, svi su poslije javno zgroženi, no kako se vi osjećate?

- Iako nije prvi put, uvijek je to jedan vrlo neugodan osjećaj. Nisam imao teže povrede osim udarca u koljeno od pada na beton, ali to vas potrese... nisam cijelu noć mogao spavati, stalno vam se vraćaju misli o tome što se dogodilo i sličnim stvarima koje su se dogodile prije, o potisnutim frustracijama koje onda eksplodiraju u ničim izazvane ispade nasilništva i divljaštva, o nasilju i ljudskoj vrsti, o velikim razlikama među pojedinim pripadnicima te vrste… Možete o tome racionalno razmišljati i razumjeti i društvene i biološke razloge, ali svaki put kad se s tim direktno sretnete to je pomalo zastrašujuće i obeshrabrujuće.

- Nije prvi put. Taj vukovarski branitelj koji je na parkiralištu pred vašom kućom bio pijan napao je, zapravo, vašu suprugu. Je li se i njoj ovakvo što već događalo?
 
- On je moju suprugu, koja je išla od auta prema kući u kojoj stanujemo, napao verbalno sa standardnim repertoarom uvreda. Ja to nisam čuo, jer sam sjedio u autu i čekao da se oslobodi mjesto na parkiralištu. Vidio sam muškarca kako prilazi mom autu, otvorio sam vrata i rekao "Dobra večer, izvolite". On je uhvatio vrata auta, pokušao ih izvaliti iz šarki i zaplićući jezikom, govorio nešto kako on zna tko sam ja i kako će se Vukovarci obračunati sa mnom. Tada je došla moja supruga, molila ga je da se smiri, on je promrsio nešto kao "četnička kurva", i odgurnuo je tako da je posrnula i udarila u auto. Iskočio sam iz auta, na što se tip zaletio na mene i zamahnuo da me udari. Završili smo na podu i dok sam ga držao ispod sebe da cijela tučnjava završi, netko me udario odostraga po glavi. I da skratimo cijelu priču, on i njegov brat su uz dobacivanje prijetnji otišli, a došla je policija i napravila zapisnik.
 
Ni mojoj supruzi nije prvi put. Bila je na Trgu žrtava fašizma 1999. kad su slični divljaci tamo mlatili ljude, razbijali starim ženama glave, bacili na mirne ljude bombu sa suzavcem.
 
Antidržavna djelatnost
 
- Je li ovo što se vama dogodilo u neku ruku simptom šireg društvenog stanja?
 
- Pa, vjerojatno jest. Godinama se zaštita ljudskih prava u dijelu javnosti prikazivala kao antidržavna djelatnost. U određenom smislu, to je i bila protudržavna djelatnost ali protiv onog dijela državnog aparata koji je poticao nasilje i prikrivao i tolerirao rezultate nasilja nad vlastitim građanima. Toleriranje takvog nasilja bilo je prisutno na svim razinama. Primjerice, na spomenutom skupu 1999. na Trgu žrtava, policija nije zaštitila ljude od nasilja, nije podnijela prijave protiv ni jednog nasilnika, ali je privela neke od žrtava nasilja i podnijela protiv njih apsurdnu prijavu da su sami na sebe bacili bombu sa suzavcem. Ili u sudskom procesu protiv dvojice policajaca (od sedam) koji su me tukli jer smo sjedenjem protestirali protiv izbacivanja žene s dvoje djece iz njihovog stana, sud je tolerirao taktiku odvjetnika Vekića koji je na sudske rasprave dovodio uvijek samo jednog optuženog tako da su se rasprave morale odgađati dok proces nije ušao u zastaru...
 
Primjera u kojima se nasilje tolerira i ostaje nekažnjeno ili se kažnjava blaže nego krivo parkiranje, na žalost, ima i previše. Važno je da se što veći broj ljudi suoči s tim da je nasilje nešto što ugrožava društvo, nešto čemu se treba suprotstaviti, jer u protivnom će uroditi općom nesigurnošću i zakucati na svačija vrata. Potrebno je senzibilizirati društvo protiv nasilja. Jedino što koji puta malo boli.
 
- Kako društvo natjerati da se suoči samo sa sobom, da detektira problem, jasno ga imenuje i nešto učini s njim?
 
- Zaštita građana od direktnog nasilja je prije svega dužnost policije, a zatim sudova. Ako nasilje prolazi bez sankcija, sve i ako policija identificira počinitelja, nema velike koristi. Pravosuđe u Hrvatskoj ima i velikih kadrovskih problema - mnogi suci i tužitelji su devedesetih otpušteni i zaposleni po političkoj podobnosti - a ima i teško (ne)etičko naslijeđe jer se godinama tolerirala hrpa presuda pristranih po etničkoj osnovi. Pogledajmo samo slučaj suca Branka Milanovića u Gospiću koji silovanje tretira kao malo žešće rukovanje, a presudu na dugogodišnju kaznu zatvorom obrazlaže time da su preci optuženog 500 godina jahali na hrvatskoj grbači. Primjera, na žalost, ovdje ima i previše. Sve skupa je dugo trajalo, cijelo desetljeće, i to vratiti u normalu nije laka stvar. Ali je važno jer su pokušaji korištenja pravosuđa kao podobne sluškinje politike pouzdani simptomi odlaska društva prema autokraciji i totalitarizmu. Evo sad je nedavno bila afera oko "Latinice" gdje je jedan od priloga kritički govorio o Tuđmanovoj ideji "miksanja kostiju" u Jasenovcu. Zbog kritike te ideje Feral je prije desetak godina bio suđen. Dakle, to nije ništa novo, ali i danas je izazvalo reakciju nekih saborskih zastupnika u obliku prave harange zbog, da parafraziram predsjednika Sabora, blasfemičnog iznošenja istine.
 
Poticanje nasilja
 
- Što može opravdati društvo koje nasilje ne želi nazvati pravim imenom?
 
- Desetljeće se o politici koja potiče nasilje nije ni u većini medija, a kamoli na državnoj razini, moglo govoriti kao o ozbiljnom društvenom problemu. Zadnja "Latinica" je dotakla jedan mali dio toga, a neki saborski zastupnici su demonstrirali svoje nepoznavanje abecede demokracije i što bi njihova uloga trebala biti, ali i vlastite sklonosti totalitarnim idejama u sramotnoj diskusiji koju su vodili. Naravno da to nije prvi napad na novinare, ali je značajan; kao što je televizija daleko na začelju u objavljivanju stvari za koje je važno da se pojave u javnosti, ali je najutjecajniji medij i važno je da se stvari i tamo dogode.
 
- Kako vidite proteklih desetak dana u Hrvatskoj? Taj kratak put od pomisli da je ulični balon ekstremizma pomalo ispuhan do saborskog udara na slobodu medija i, dakako, vašeg osobnog iskustva?
 
- Da usporedim s Crkvom, kazat ću da to vidim kao korake reformacije i protureformacije. Imate neke korake koji, ma koliko pragmatični, jesu dobri. Mislim da priključenje Hrvatske Evropskoj Uniji, a to je vidljivo, nosi značajan napredak. Postajemo dio najznačajnijeg tržišta na svijetu i to bi moglo, a po svemu sudeći i hoće, imati i dobre ekonomske učinke. Osim toga, to će nametnuti cijelom društvu neke standarde ponašanja, neke standarde u poštivanju ljudskih prava koji su nam devedesetih izgledali kao nedostižni ideali, a danas, možda, kao dokučiv cilj. Unatoč mojoj kritičnosti prema HDZ-u i uvjerenju da je HDZ bio odgovoran za kršenja ljudskih prava tijekom devedesetih, mislim da je današnji HDZ napravio više koraka u dobrom smjeru. To je oblik pozitivne reformacije. Na splitskoj rivi 2001., kad su neki držali zapjenjene govore zbog publike, a neki iz svog dubokog uvjerenja, HDZ je predvodio jedan pokret prema izoliranom, zatvorenom i netrpeljivom društvu koji je uslijedio kao reakcija na demokratske promjene na izborima u siječnju 2000. godine. Danas smo svjedoci slične reakcije ali unutar samog HDZ-a, nešto kao "Kramer protiv Kramera". Što da kažem, držim "fige" proeuropskoj HDZ-ovoj struji.
 
Glumljene promjene
 
- Može li to sve skupa uroditi rezultatom ako su trendovi reformacije isključivo rezultat pristupnih pritiska? Ne bi li se stabilno i zdravo društvo trebalo izgraditi iz sebe samog, iznutra?
 
- Takve stvari se ne događaju pravocrtno. Naravno da je važnije društveno prihvaćanje određene civilizacijske norme, ali važno je i ponašanje vodećih hrvatskih političara, na način kakav se očekuje od vodećih političara zemlje članice EU. Sve to djeluje na javno mnijenje a kroz neko vrijeme i na same te političare, iako je u početku promjena bila možda samo gluma iz pragmatičnih razloga.
 
- Što mislite o činjenici da Sabor odbija na raspravu uvrstiti temu o porastu nasilja nad srpskim povratnicima i poruci koju se tako, eksplicite, šalje?
 
- U svjetlu nedavnih diskusija i na što sve Sabor troši vrijeme, to je sramotno ali i znakovito. Pokazuje barem dvije stvari: dio saborskih zastupnika ne razumije što je posao parlamentaraca jedne demokratske zemlje, a dio brka pojam imuniteta s pojmom neodgovornosti. Nasilje nad povratnicima ozbiljan je državni problem s kojim bi se Sabor morao pozabaviti. U Saboru, na žalost, sjede ljudi koji su to nasilje poticali. Zastupnici bi morali imati odgovornost za sliku i ugled zemlje u čijem najvišem zakonodavnom tijelu, za visoke plaće, sjede. Poruka koju Sabor šalje zadnjih dana sam o sebi, zahvaljujući petljanju nekih svojih članova u područja koja se parlament demokratske zemlje ne bi trebala ticati i odbijanjem da odlučuje o nečemu što je njegova dužnost, nije ohrabrujuća.
 
HDZ-ov udar na HTV
 
- Kakvom vidite ulogu oporbe, koja se povukla iz sabornice?
 
- Postoje možda i nekakve političke taktike, ali mislim da je trebalo ostati u Saboru i reći svoje mišljenje, pogotovo zbog toga što se u ovom slučaju radilo o televiziji i diskusija se prenosila na televiziji. Ne vjerujem da bi se najgrlatije i najzadrtije od tih zastupnika u nešto moglo uvjeriti, ali što se govori u Saboru slušaju i obični građani i važno je stoga da se i s tog mjesta koji puta čuje glas razuma, da ljudi ne slušaju samo demagoške floskule i argumente ad hominem.
 

- Prvotna reakcija HRT-a bilo je povlačenje, direktor se ogradio od svog novinara. Što mislite o tome i skidanju najavljene "Latinice" o partizanskom pokretu s programa?

- Njegov je stav poslije bio malo bolji. Moram priznati da me ugodno iznenadilo da su ipak smogli nekakve građanske hrabrosti da se suprotstave takvim neutemeljenim optužbama. Bilo je već i vrijeme; kasne deset godina za "Stojedinicom"! U epizodi "Država protiv HRT-a", koja je ovoj prethodila, sa smjenom Tihomira Ladišića, nisu se baš pokazali kao borci za nezavisnost medija. Gledao sam spornu Ladišićevu emisiju. U obrazloženju njegove smjene cijela je stvar bila netočno prikazana, on nije nigdje tvrdio da su Hrvati bombardirali Sarajevo, samo je inzistirao da mu Markica Rebić odgovori na  pitanje "Jesu li Hrvati bombardirali Sarajevo" na što je upućivao prilog u kojem Rajić prijeti da će okrenuti topove na Sarajevo. Mnogo puta sam vozio relaciju Sarajevo–Kiseljak, tu ima dvadeset sedam kilometara zračne linije. HVO u Kiseljaku nije imao topove takvog dometa, i to je Markica Rebić sigurno znao. Kad mu je Ladišić postavio to pitanje, on nije dao jasan odgovor. Činilo mi se logičnim da kaže: čujte, nije istina, oni nisu imali topove s kojima bi to uopće mogli. On to međutim nije rekao, cijelu je emisiju držao na tom ključnom pitanju bez odgovora i tako je ta emisija i završila. Kad sam kasnije bio u Sarajevu, Ivo Komšić, koji je iz Kiseljaka, kazao mi je: Mladićevi tenkovi su cijelo vrijeme "šetali" po Kiseljaku, Stupni Dol, zabačeni i vojno potpuno beznačajni planinski zaselak, je pedeset kilometara od Kiseljaka i do njega se moglo samo preko srpskog teritorija. Međutim, u Varešu, koji je samo dva i pol kilometara udaljen od Stupnog Dola, Armija BiH i HVO su počeli surađivati u obrani od Mladićevih snaga. To ni Mladiću ni HVO-u iz Hercegovine nije odgovaralo, trebalo je napraviti nešto da to prestane. To nisu mogli narediti ovima u Varešu, već Rajiću, koji je do Stupnog Dola prevezen Mladićevim kamionima. Međutim, Rajić kao niži časnik nije takvu odluku mogao donijeti na svoju ruku. Dakle, on je od nekoga morao dobiti naređenje. Šteta što Ladišić nije shvatio da Rebić želi ostati na jednoj netočnoj hipotezi kako se pravi problem i prava pitanja u emisiji ne bi niti postavila. Naravno, najlakše je bilo smijeniti novinara.
 
- Kako, ipak, objašnjavate frontalni HDZ-ov napad na HTV, kad su i s najnepoćudnijima na HTV-u imali tako malo problema?
 
- Televizija je moćan aparat. Trebalo joj je skoro petnaest godina da se malo oslobodi, da ne bude baš podobna sluškinja vladajuće politike. A političari koji su navikli upravo na takvu "agitpropovsku katedralu duha" i male neposlušnosti doživljavaju kao pobunu.
 
- Čula sam da ste razmišljali o Einsteinu neposredno prije napada na parkiralištu. Spremali ste se pisati tekst o njemu te večeri?
 
- Da, obećao sam napisati jedan popularni tekst o njegovoj "čudesnoj godini" 1905., kad je Einstein kao nepoznati činovnik na najnižem položaju u Patentnom uredu u Bernu objavio pet članaka, od kojih su dva potvrdila atomsku teoriju,  a tri kompletno promijenila naše poimanje svijeta. Poslije puno Sabora, pravosuđa i dnevne politike malo Einsteina je nešto što bi doktor trebao propisati.

NASILNICI SU I U SABORU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.