BRIGA STRUKU ŠTO SANADER NEĆE ILI NE ĆE
Igor LASIĆ
23. prosinca, 2005.

Politika prividno prepušta znanosti da donese neka pravila, a struka to prihvaća jer time potvrđuje svoju ulogu "objektivnog" arbitra koji je tobože lišen svake ideologije. Radi se o neprestanoj igri, pa je interesantno kako je Sanader u svojoj intervenciji o "neću" ili "ne ću" kroz dvije-tri rečenice odigrao taj ritual, a istovremeno je obezvrijedio i struku i segment politike ministarstva proklamacijom da će se, bez obzira na odluku, ponašati po svojoj volji. Pokazao je svoje razumijevanje politike kao autoritarnog oblika djelovanja, gdje on ima krajnju riječ, a drugi su statisti. Mislim da je inače potpuno irelevantno kako će on pisati

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- Čini se da ulazimo u najnoviju "posljednju" fazu oficijelnog sređivanja hrvatskog jezika; ministar znanosti i prosvjete Dragan Primorac najavio je prepuštanje svih dilema – poput one između "neću" ili "ne ću" - stručnjacima... Koji su nam pak dali još četiri godine prava na neke dvojnosti. Što će se dogoditi, gdje je kraj našim mukama s pravopisnom normom?

- Nisam siguran što će se zbivati ubuduće, jer i dalje je moguće da politika na kraju presiječe taj čvor i odluči se za jedan ili drugi oblik pravopisa. Ne može se predvidjeti ni što će lingvistika reći. U cijeloj stvari zanimljivo je da se jedno visokokvalificirano tijelo bavi nečim što na prvi pogled izgleda kao nomotehnički detalj, kao ono što pripada sitnicama unutar pravopisne konvencije. Čovjek bi očekivao, kad ministar odabire članove takvog stručnog i znanstvenog tijela, da će ih pitati kako treba razvijati strategiju jezične politike u narednom razdoblju. Sudeći po pomalo pleonastičkom nazivu samog Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika (jer je pojam norme već sadržan u standardu), očito je da su njegovi članovi pristali na ovu razinu rasprave. No, i u ovim izborima koje predlažu postoje neki elementi strateških odluka. Posve očekivano, u mogućem izboru između strategije koja se oslanja prvenstveno na komunikacijsku dimenziju, jezika i one koja preferira simboličku dimenziju Vijeće se većinski priklonilo drugoj strategiji. Takav je slučaj u većini novoformiranih država, gdje je ta dimenzija iz perspektive ideologije i politike izuzetno važna.
 
Sanaderov ritual
 
- Hrvatski premijer Ivo Sanader izjavio je da će on "kao građanin", bez obzira na moguću konačnu odluku Vijeća za "ne ću", svejedno i dalje pisati "neću". Što mislite o tome?
 
- Radi se ponovno o jednom očekivanom i ne samo za nas karakterističnom ritualu koji se odvija između politike i znanosti. Politika prividno prepušta znanosti da donese neka pravila koja su iz njezine domene, a struka to prihvaća jer time neprestano potvrđuje svoju ulogu "objektivnog" arbitra koji je tobože lišen svake ideologije. Radi se o neprestanoj igri, prisutnoj u svim modernim društvima, pa je interesantno kako je Sanader u svojoj intervenciji kroz dvije-tri rečenice odigrao taj ritual, a istovremeno je obezvrijedio i struku i segment znanstvene politike i politike ministarstva proklamacijom da će se, bez obzira na odluku, ponašati ustvari po svojoj volji. Pokazao je svoje razumijevanje politike kao autoritarnog oblika djelovanja, gdje on ima krajnju riječ, a drugi su statisti. On uz to misli da je nekome zanimljivo kako će pisati.
 
- To je u prvom redu, dakle, njegova politička poruka?
 
- Da, sasvim politička. Ili barem Sanader tako zamišlja. Mislim da je inače potpuno irelevantno kako će on pisati. Ako i bude pisao različito od norme, a to bude korišteno za javne potrebe, lektori će ga ispravljati. Nećemo ni znati za to.
 
- Unutar struke ipak se unekoliko raspravlja o tome, bez obzira što je "ne ću" opcija izraženija?
 
- Mnogi se čude tome što struka o takvom pitanju glasa i što se pritom ne slaže. To je pogrešno poimanje znanosti. Ona nije djelatnost konsenzusa nego ima smisla jedino ako se unutar nje vode dijalozi, ako se suprotstavljaju mišljenja sa specifičnim oblicima argumentacije karakterističnima za znanost. Sama činjenica da se struka unutar sebe ne slaže, sasvim je normalna. U protivnom bismo morali pretpostaviti da se ne radi o znanstvenoj zajednici. A drugo je pogrešno uvjerenje ono da će znanost donijeti konačne, jednoznačne i objektivne prijedloge.
 
Nove jezične granice
 
- Što sve utječe na put do rješenja unutar struke?
 
- Za usporedbu, kad se prave urbanistički planovi, počinje se unutar struke. U jednom segmentu raspravlja se na osnovi stručnih argumenata, uzimaju se u obzir karakteristike terena, dotadašnja urbanistička tradicija, itd. Različite urbanističke škole sučeljavaju različite argumente, od kojih nijedni nisu unaprijed slabiji. U drugom segmentu događa se sukob raznih ličnih interesa: stručnjaci izlažu svoje mišljenje, a zapravo uzimaju proviziju, imaju negdje svoje dionice, ili žele bolje sadržaje u svom kvartu, makar dućan što bliže... U trećem segmentu dio stručnjaka zna ili naslućuje što bi politika htjela i pokušava nametnuti to drugima. Svi su ti segmenti jako izmiješani, autsajderu gotovo nevidljivi, jer se u diskusiji svi pojavljuju zaodjeveni u stručnu argumentaciju. Ali, jednom kad završi njihova rasprava, konačnu riječ o tome kako će izgledati grad donosi politika. A sve to vrijedi i za lingvistiku i politiku.
 
- Potječu li nesporazumi oko jezika dijelom i zbog nekog dubljeg društvenog poremećaja u komunikaciji, zatim razdvajanja forme i sadržaja u nekom trenu?
 
- Teoretski se vjerojatno može promišljati na taj način, ali u praksi i u krajnjoj konzekvenciji ovim pitanjem zahtijevate idealno dezideologiziranu situaciju u kojoj se nijedno društvo i nijedna jezična djelatnost ne može nalaziti, jer se kompletna ideologija i kompletna mreža društvenih odnosa uspostavljaju pomoću jezika. Odvojiti jezik od konteksta do te mjere da se o njemu može razgovarati posve neutralno, moguće je samo u slučaju mrtvog jezika. U slučaju živog, i naših vlastitih jezičnih zajednica, čak i kad smo opremljeni stručnim znanjima, teško možemo i zamisliti takvo udaljavanje.
 
- Ipak, nasilno je reanimiran jedan mrtvi dio jezika?
 
- Da, ali pitanje nasilja ima dvije strane. Nisam siguran da je posrijedi nasilje, jer velik dio onih nad kojima se ono obavlja, pristaje na to. Uostalom, vidite s kolikim je uspjehom jezična politika u posljednjih petnaest godina promijenila svijest o jeziku te izgradila granice prema drugim sličnim idiomima. Kad se govori o jeziku, treba voditi računa o tome da je on na neki način oblik našeg života i da na različite načine prati njegove mijene. A s druge strane, jezik ovisi, sve više se u to uvjeravam, i o ideološkoj poziciji koju sami biramo.
 
Nepostojanje kriterija
 
- Temeljnom kvalitetom hrvatskog jezika i dalje se nameće razlika u odnosu na srpski, i ostale najbliže jezike, bosanski, crnogorski... Glavni spor i dalje se vodi oko toga jesu li to različiti jezici ili jedan jezik s tri-četiri imena?
 
- Promatrano iz perspektive dominantne politike i ideologije, pa i dominantne lingvistike u Hrvatskoj, taj proces je završen i zapravo je neobično da netko, s nekom vrstom retrosvijesti, ima potrebu da se tim pitanjem još bavi. Lingvistika, s druge strane, ne može dati jednoznačan odgovor na problem različitosti idioma. Pokušat ću to pokazati na jednom primjeru: zamislite četiri osobe sa završenom dobrom gimnazijom – ako takva još postoji – jedna u Zagrebu, druga u Sarajevu, treća u Beogradu, četvrta u Podgorici. Ako bilo kojem od tih ljudi date tekst nastao u bilo kojem od centara, na osnovi svog znanja stečenog u školi oni će svaki takav tekst znati gramatički analizirati, i rezultati njihovih analiza bit će sasvim jednaki. No, ako uzmete da je tekst na hrvatskom glasio – primjeri u lingvistici uvijek su pomalo glupi - npr. "nisam vidio ljepšu općinu", u preostale tri verzije glasit će "nisam video lepšu opštinu", "nijesam vidio ljepšu opštinu" i "nisam vidio ljepšu opštinu". Svaka od naših zamišljenih osoba znat će rasporediti te četiri verzije po porijeklu i znat će koja je njegova. Jedan tip lingvistike, onaj koji inzistira na kriteriju sistema, pozvat će se na identičnost analiza, a drugi tip lingvistike pozvat će se na kriterij prepoznavanja razlika.
 
- A dominantna ideologija odredit će krajnje rješenje?
 
- Jedna ideologija, ona iz "prošlih mračnih vremena", kao svoj argument izabrala je znanost koja preferira kriterij zajedničkog sustava tih nekoliko idioma, a ova novija bira osjećaj je li nam nešto bliže ili dalje. Jedno i drugo u osnovi je legitimno. Kakav ćete odgovor na sporno pitanje odabrati, ovisi o vašoj poziciji, a ne o poziciji lingvistike.
 
- Opet se vraćamo na politiku, jezik je očito njezin problem par excellence. Malo je preromantičarska teza da politika ne može jeziku ništa, jer on posjeduje unutarnji mehanizam koji se opire nasilnim intervencijama, itd. Očito može, već po broju novih ili starih-novih riječi koje ste spomenuli...
 
- Naravno, pa golem dio popisa onoga što se danas u svijetu naziva jezicima, produkt je političkih odluka, a ne nekakvih strogo primijenjenih lingvističkih kriterija. Razdoblje nacizma u Njemačkoj pokazalo je kako se može utjecati na sve razine upotreba jezika, pa čak i na one ljude koji se svjesno protive takvom utjecaju, jer oni tada odabiru rješenja koja su upravo suprotna onome što nudi politika. Na početku devedesetih moglo se na Sveučilištu vidjeti da se ideološka pozicija pisca ocjene za doktorat prepoznavala po tome piše li na vrhu "izvješće" ili "izvještaj". Oni koji su prihvaćali u punoj mjeri HDZ-ov izbor od prvog su dana pisali "izvješće". Ja ni danas ne mogu napisati "pristupnik" umjesto "kandidat", ne zato što to ne mogu izgovoriti ili razumjeti, nego zbog svoje ideološke pozicije iz koje mi je ta riječ strana.
 
Povratak na fakultet
 
- Kao prema prirodnim, evolucijskim zakonima, gdje ono svojstvo koje je bolje u odnosu na novonastale promjene u okolini, omogućuje lakše preživljavanje i nastavak vrste...
 
- Ne, zato što ovdje nema boljeg i lošijeg. Jedino ako politički kontekst uspoređujete s biološkim, no to je drugo.
 
- Pa, ovdje lakše preživljava onaj tko govori "izvješće". Takve su nove okolnosti, kao poslije udara meteora.
 
- U zadanim političkim okolnostima, tako je. Pa se one svako toliko promijene, zatim opet vrijede neka druga pravila...
 
- Kad ste 1996. godine otišli sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, razlog je bila vaša ocjena da više ne možete utjecati na kvalitetu studija. Je li danas bitno drukčije?
 
- Teško mi je odgovoriti na to pitanje. U međuvremenu su se stvari, u segmentu koji je mene zanimao, promijenile same po sebi. Činilo mi se da je to dovoljno da se vratim, s mnogo manjim ambicijama da budem aktivni sudionik u svim vidovima događanja. Ali, te su mi promjene omogućile povratak. Namjerno odabravši poziciju ne odviše aktivnog sudionika, bio bih licemjeran kad bih danas iznosio neke generalne ocjene. Ostavio sam tada studente koji su bili zanimljivi i neke drage kolege; na povratku sam opet pronašao studente koji su zanimljivi sugovornici i iste drage kolege. Promjene u koncepciji studija događaju se na razini koja je sasvim izvan dohvata mog djelovanja. Mogu malo utjecati na studij lingvistike u okvirima Bolonjskog sporazuma, koji ostavlja velik prostor za nove mogućnosti. Mislim da je to na studiju lingvistike uvelike iskorišteno. Jedan od ciljeva transformacije aktivnije je sudjelovanje studenata u radu, i to se doista realizira. Kakvi će biti krajnji rezultati, rano je govoriti.
 
- Što vam se najviše sviđa u tim promjenama?
 
- Koliko god to bilo pomalo naivno, i koliko god promjene bile djelomično u suprotnosti sa srednjoevropskom univerzitetskom tradicijom u kojoj student uživa relativno veliku slobodu, ipak mi se sviđa barem dio tog procesa. Naročito onaj koji omogućuje veću horizontalnu pokretljivost studenata, da oni jedan semestar budu npr. u Oslu, drugi u Budimpešti ili Lisabonu.
 
- Kratki pregled stanja u hrvatskoj lingvistici?
 
- Lingvistika u Hrvatskoj ima jednu golemu prednost pred lingvistikama u susjednim državama, zbog dugotrajnog postojanja dobro etabliranog studija. Ne zato što na njemu radim, ali uistinu je, mislim, kvalitetan; studenti su zaista osposobljeni da djeluju u različitim područjima. Druga je stvar što teško nalaze posao u struci. No, u općem smislu situacija je relativno dobra, bez obzira na to što i u toj znanosti kod nas, kao i drugdje, postoje i neki ljudi i neke ideje koje nisu kvalitetne.
 
Oblici (ne)pismenosti
 

- Spominjali ste jezik u medijima; koliko je medijski jezik danas reprezentativan za jezik u cijelosti? Ima li uopće nekog reprezentativnijeg jezika?
 
- U suvremenim uvjetima, naročito govorni mediji, jako su reprezentativni. Jezik medija na neki je način zamijenio jezik književnosti ili neke ekskluzivnije upotrebe kao uzor. Jezik medija nužno dijelom reproducira politički diskurs, a s druge strane, kako se sve više uklanja granica između javnog i privatnog u komunikaciji, on je, posebno u akustičkim medijima, sve više pod utjecajem jezika svakodnevice. Na taj način postaje silno reprezentativan u svojoj žanrovskoj, stilističkoj i sistemskoj raznolikosti. Bez obzira na to što netko može pomisliti da to nije dobro, da bi jezik medija morao biti mnogo čvršći u realizaciji, ili, s druge strane, da je upravo to jako dobro i korisno. Jezik medija utječe na druge jezike i pod njihovim je utjecajem. Reprezentativnost je očita i u odnosu prema mnijenama koje direktno nameće jezična politika. Štampani mediji imaju rubrike koje posebno brzo odražavaju zahtijevane promjene. Čini mi se da najbrže reagiraju sportska i kulturna rubrika. Unutarnjopolitička rubrika, za koju bi se moglo pomisliti da će biti najbrža zbog najtješnje veze s politikom, sporija je od njih. Crna kronika i vanjskopolitička rubrika su najsporije...
 
- A novi telekomunikacijski mediji, jezik e-mailova i sms-ova? Je li riječ samo o drugoj ekonomiji jezika?
 
- Ti mediji izgledaju kao da su pragmatični, ali bitno utječu na promjene u svim jezičnim upotrebama. O tome ima jako malo istraživanja, pogotovo kod nas. U jezik novih medija očito se unose ikonički znakovi poput smileova, tipografski, kao što je veličina slova, itd. No, upotrebljavaju se i razni tipovi novih pravopisnih oblika, kratica, izostavljanja vokala, u engleskom jeziku, na primjer, upotrebe slova "u" namjesto riječi "you" ili broja 4 umjesto riječi "for", pa se "za tebe", tj. "for you", piše kao "4u"... To bitno mijenja oblike pismenosti zbog toga što nijedna od tih pojava nema drugačiju potvrdu osim u praksi. Nema pravila koje bi oktroiralo takvu upotrebu, nego se ona događa isključivo u praksi. Možda se prvi put nakon dvije tisuće godina mijenja odnos prema pisanoj riječi. Nesumnjivo je da takav odnos bar prividno omogućuje veću individualnu slobodu i kreativnost u odnosu prema pisanoj riječi čija je forma dosad bila strogo zadana, a s druge strane takve intervencije kod ljudi mogu izazvati ozbiljne smetnje u komunikaciji, pa i nerazumijevanje. Sa stajališta lingvistike bit će interesantno vidjeti kako će nova pismenost stvoriti ravnotežu između potreba komunikacije i želje za kreativnijim pristupom pisanoj riječi.
 
- Možda bi dobro došao jedan kolegij o tome, na zagrebačkoj lingvistici, ako reforma sveučilišta već olakšava razvoj?
 
- Možda, a i svaka bi moderna jezička politika o tome trebala povesti računa - prije ili kasnije morat ćemo djeci nešto reći o tome. Nije isključeno, uostalom, da prividna sloboda koju nude novi mediji umnogome vodi prema još profanijem i prizemnijem tipu jezične uniformiranosti i, konačno, prema nerazumijevanju.

BRIGA STRUKU ŠTO SANADER NEĆE ILI NE ĆE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.