Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
PESNICA
22. prosinca, 2005.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Zoran Pusić je moj prijatelj. Ali i da nije! On spada u onu malobrojnu skupinu intelektualaca koje prijatelji poštuju, a oni drugi, ne mali broj na žalost, drže ga neprijateljem zato jer ustrajno upozorava kako zločini počinjeni u ratu imaju svoje ime i prezime, pa je još sve svoje slobodno vrijeme proteklog desetljeća potrošio pomažući onoj srpskoj starčadi koja je ostala u svojim popaljenim i uništenim kućama nakon pobjedonosne Oluje. Odlazio je Zoran u krajinska sela, nosio deke i pokrivače, na sebe je zatim preuzeo i intenzivno bavljenje povratkom izbjeglih Srba, posebno u Dvoru na Uni, u međuvremenu sjećamo ga se kao stalnog govornika među onim malobrojnim intelektualcima koji su se, u atmosferi nasilja i ustaške harange, zalagali za povratak imena Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, zalagao se za uklanjanje onoga opskurnog spomenika Juri Francetiću...
 
Zato je Zoran Pusić, kao samozatajni šef Građanskoga odbora za ljudska prava, godinama bio izložen svakovrsnom nasilju. I to onom gadnom, fizičkom. Zorana su, naime, stalno tukli, prvi put pretučen je još 1993. godine, i to od strane policije, kada se protivio deložaciji jedne srpske obitelji iz njihova stana u Zagrebu, tukli su ga potom i 1999. kada mu je jedna ustaška šaka izbila zub, pa opet, nedugo nakon toga, nova šaka u lice po okončanju suđenja ustaškom zapovjedniku Dinku Šakiću u Zagrebu. Treba li reći da je tih ranih devedesetih profesor Pusić izbačen s radnog mjesta profesora matematike u Vojno-tehničkom zavodu, gdje je, odlukom suda, vraćen tek deset godina kasnije. Ili se sve ovo kratko nabrojeno smatra sastavnim dijelom biografije onih iznimnih ljudi koji su stalno i uporno htjeli jednu drukčiju i bolju Hrvatsku? Pa i po cijenu prijetnji i udaraca i poniženja.
 
Što će sve skupa, mislili su, nekako potisnuti u zaborav u trenutku kada vlast konačno zauzda one svoje horde koje su im, na potpuno krivim premisama o domovinskom ratu, služile kao udarne igle u neravnopravnom srazu s onim intelektualcima i novinarima koji su vjerovali da je detuđmanizacija Hrvatske jedini pravi put njenog ozdravljenja.
 
A onda je ovih dana, dakle krajem 2005., u razdoblju kada je Hrvatska već ozbiljan kandidat za člana Evropske unije, pred zgradom u kojoj Zoran Pusić živi odjeknuo povik: "Ubij ga!", a takozvani su dragovoljci domovinskog rata, još gore bivši vojni policajci, odlučili opet pokazati Pusiću koliko su njegova ljudska i svaka druga prava ništavna u zemlji u kojoj je vlast sama opet kreirala onu strašnu atmosferu nasilja, kada glavu dižu upravo najgori među nama. Udarce je najprije osjetila supruga Zorana Pusića, a potom je on sam još jednom uredno prebijen i ovih se dana kreće uz pomoć štapa. Bijednici su pobjegli u mrak, policija je rekla kako Pusić nije napadnut, a hrvatska je vlada uputila "oštar prosvjed" zbog napada na predsjednika GOLJP–a...
 
Mi ostali, pak, osjetila razvijenih kao u progonjene divljači, već danima osjećamo u zraku onaj poznati miris nasilja koji se intenzivirao uvijek kada ga je vješto producirala vlast, da bi na njega, refleksom zvijeri, spremno reagirale iste skupine onih koji su Hrvatsku krojili po mjeri svojih beneficija, opasnih mržnji i ksenofobija. Kada je nasilje samo potisnuto, nikada do kraja sankcionirano, tada je za njegovo novo buđenje dovoljno recimo hapšenje "narodnog heroja" Ante Gotovine ili još bolje - i svakako efikasnije - dovoljna je tek jedna saborska rasprava u kojoj je iskazano ono pravo lice etatiziranog nasilja. Jer upravo je taj trodnevni parlamentarni nasrtaj na HTV, točnije emisiju Latinica i njenog urednika Denisa Latina, direktno inicirao novi val nasilja, a poruke koje su odaslale dobro plaćene hadezeove saborske hulje, ali i onaj kvaziliberal Zlatko Kramarić, jesu okidač na pesnici onih bijednika koji su tukli Zorana Pusića, upućivali prijetnje smrću Denisu Latinu, urednici Radija 101 Zrinki Vrabec-Mojzeš...
 
Tih je dana, neposredno nakon hapšenja Gotovine i vještog prebacivanja svog desničarskog bjesnila na jednu TV-emisiju, urednik Ferala Viktor Ivančić hodao ulicom i na pitanje elegantno odjevenog čovjeka: "Oprostite jeste li vi iz Ferala?" pristojno i s osmjehom odgovorio potvrdno. A onda je krenula bujica histerične mržnje i glasni povici "Ubit ćemo vas!", "Sve ćemo vas pobit, vas neprijatelje Hrvatske"... OK, čovjek bi i inače rado ubijao neistomišljenike, ali nekako mu lakše dođe kada mu naredba za obračun stiže direktno od njegova zastupnika u Saboru, nekog Đapića, Žužula... I Feralov je urednik, uz rezignirani odgovor: "Pa ubijte nas već jednom", imao dojam da je upao u vremeplov koji ga je vratio godinama unatrag, kada na ulicu nismo ni izlazili znajući kakve nam se sve mogućnosti tamo nude, od verbalnog do fizičkog nasilja. U isti su vremeplov sigurno upali i Zoran Pusić i Denis Latin i Zrinka Vrabec i Feralov urednik Drago Hedl. Sve njih sada čuva policija, ali ne od Hebranga, Šeksa, Glavaša i ostalih hadezeovih hulja koji su u beskrupuloznoj saborskoj raspravi, braneći Franju Tuđmana od jednog novinara, otvoreno dali znak svojim uličnim izvršiteljima da se još jednom obračunaju s "unutrašnjim neprijateljima".
  
Policija ih sve, nakon prijetnji smrću, čuva od uličnih nasilnika, takozvanih veterana domovinskog rata koji su, međutim, samo ubojito oružje u rukama mnogo opasnijih igrača. Pravi krivci za novu atmosferu nasilja, kojoj su i opet izloženi isti ljudi, jesu oni bolesnici iz saborskih klupa, oni istinski psi rata prestrašeni sada, između ostaloga, i za vlastitu budućnost, budući da nije valjda Franjo Tuđman sam ili uz pomoć tek jednoga Gotovine palio i žario Hrvatskom i Bosnom, bilo je tu i Andrije Hebranga, i Šeksa, i njihovih političkih istomišljenika koji trenutačno s pravom strepe kako će se i čime sve tamo u Haagu braniti Gotovina. Za njih najcrnji scenarij kaže da će Ante svoju obranu graditi, a zašto i ne bi, na istinitim podacima o tome kakva je sve naređenja u Oluji i nakon nje izdavala Tuđmanova vrhuška. Branit će se, nadajmo se, rušeći jedan zloguki mit, možda baš onim argumentima koje već godinama o Franji Tuđmanu i njegovima, danas poštovanim zastupnicima HDZ–a, javno iznose upravo oni novinari ili intelektualci na koje se opet nasrće prijetnjama ili pesnicama.
 
A Sanaderu, moćnom čovjeku HDZ–a, koji je uspješno skrenuo bijes onih velikih desničarskih skupina sa zaslužnika za hvatanje Gotovine na novinare i borce za ljudska prava, ostaje pitanje kontrolira li on baš tako dobro sve one batinaše koji, osokoljeni bolesnim provokacijama raznih hebranga odaslanih s institucionalne razine, u mraku vrebaju nekog novog Pusića.

GLEDE & UNATOČ: PESNICA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.