Kolumne



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
23. prosinca, 2005.

Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
TIN U ŠEHERU
23. prosinca, 2005.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U Sarajevu je nekako stidljivo i bojažljivo obilježena pedeseta obljetnica smrti Tina Ujevića. Objavljena mu je knjižica stihova u izboru Željka Ivankovića, te priređena večer recitacija Gorana Matovića sa Arsenovom pratnjom i "malenim mjestima srca". Vernisage u Kamernom teatru 55 bijaše dirljiv. Premda je autor "Visokih jablana" u Šeheru proveo sedam svojih najplodnijih ljeta (prebivao je tu od 1930. do 1937. godine, i u tom periodu objavio dvije znamenite svoje knjige Auto na korzu i Ojađeno zvono), spomen na njega zasjenile su druge važne godišnjice. Sarajevo je, što reče moj prijatelj, u protekloj 2005. slavilo šezdesetu godišnjicu svega, jer je većina institucija Bosne i Hercegovine utemeljena u 1945. godini, kada je zemlja oslobođena od fašista.
 
Elem, proslavljeni su tako, među ostalim, šezdeset godina od osnutka Narodne i univerzitetske biblioteke (zgrada i veći dio knjiga spaljeni granatama s Trebevića), šezdeset godina Državnog arhiva (ustanova zatvorena, jer nema države), te šezdesetogodišnji jubilej Društva pisaca (organizacije za čijim jednim članom godinama uzaludno tragaju zrakoplovi i marinci NATO pakta!). U sjenci ovako bizarnih i strašnih jubileja sjećanje na Tina ostavljeno je tek zaljubljenicima, kao kakva privatna, intimna svečanost.
 
Doista, kakve su veze između ukletog pjesnika i ukletog grada? O Tinovu boravku u Sarajevu kružile su brojne anegdote, a njegovim su se stihovima inspirirale generacije sarajevskih pjesnika. Iako je, rekli smo, u tom razdoblju napisao neke svoje najznačajnije stihove, malo je u povijesti grada ostalo njegovih tragova. Sve do pred rat u jednoj krčmi na Bistriku, koja se zvala "Samek", a u kojoj je navodno sarajevske dane provodio Augustin, okupljali su se "njemu u čast" ukleti pjesnici, "bohemi", ili pijanci kojima je poezija bila tek alibi za rakiju, galamu i kavgu.
 
Iako sam obožavao Tinove stihove, ja, priznajem, nisam tamo zalazio, jer me nikad nisu zanimali takvi mitovi ni mitotvorci, koji su obično pisali bezvrijedne stihove i recitirali ih u nekakvim alkoholičarskim ekstazama po raznoraznim pajzlovima i ćumezima, svodeći genijalnog Tina na mjeru svoje prosječnosti i bijede. Općenito su mi se odurnim doimale stvarne ili apokrifne anegdote o pjesniku-odrpancu, jer su bile u totalnoj diskrepanciji s njegovim genijalnim stihovima i jer su ih najčešće pričali ljudi koji, osim "Svakidašnje jadikovke" ni jednu drugu njegovu pjesmu nisu ni pročitali.
 
U predgovoru jednom izboru Ujevićevih stihova, koji je pod naslovom Riđokosi mesije objavila sarajevska Svjetlost 1989. godine, govorio sam upravo o aristokratskoj uzvišenosti njegova jezika, jer Ujević je bio monah zavjetovan u hramu Eratinom. U tom izboru gotovo sam bio izostavio te njegove deklamativne pjesme, a težište bacio na kompleksne orkestracije ("Riđokosi mesije", "Fisharmonika", "Hymnodia to mou somati"), koje je Milan Bogdanović uspoređivao sa glazbom Bachovih orgulja. Kada je, pak, riječ o samom gradu Sarajevu, Ujević ga spominje tek u jednoj pjesmi s karakterističnim naslovom "Most na Miljacki". U toj pjesmi opisuje se dio gradske jezgre, koju čine današnje ulice Kulovića i Čobanija: Uskoro ćemo biti u oblacima/ Sud, pošta i telegraf, kazalište i Hram/ jesu kutije i sanduci/ nad kojima oblaci kuljaju.
 
Pjesnik, dakle, u samo dva stiha navodi karakteristična zdanja Vancašove Pošte, Narodnog pozorišta, Suda (zgrada Pravnog fakulteta) i Hrama. Nije jasno misli li pod imenicom "hram" na staro zdanje židovskog Templa (današnji Bosanski kulturni centar), ili evangelističke crkve (današnja Akademija likovnih umjetnosti) - oba ova svetišta, uostalom, danas su preuređena i imaju kulturne funkciju, jer su Židove odavno pobili i protjerali ustaše, a evangeliste "Švabe" - partizani. Nad tim, kako kaže pjesnik "kutijama" kuljaju oblaci, kao na kakvoj bruegelovskoj apokaliptičnoj slici. U nastavku pjesnik je maestralno uhvatio atmosferu sarajevske jeseni, u čiju se polusjenu "uranja kao u meku fotelju" i koja "vodi tiho u zaborav svega". Samo onaj tko je u Sarajevu provodio septembre shvatiti će da ovaj grad ima najljepšu jesen - jedini period kad se do nagosti, do bola pokazuje njegova blagost i ljepota.
 
Za Tinov sarajevski boravak karakteristično je i to da je tu doživljavao i svakovrsne šikane. Abdulah Sidran posvetio je jednu svoju pjesmu slučaju kad su malograđani optuživali pjesnika da im sramoti grad. Tako je izvjesni advokat Ambroz Dražić, u tadašnjem listu Večernja pošta, Tina nazvao "parazitom", a njegovo djelo "bljuvotinom duševnog siromaha". "Treba uzeti batinu i vucibatine najuriti iz sredine, jer ovakva klasa ljudi spada u popravilišta i na robiju, pa ne smiju da se zovu boemima i kulturnima, nego apašima." Sic transit gloria mundi: nije prošlo ni osamdeset godina od kada se to dogodilo, a danas nitko nema pojma tko je bio taj ugledni advokat, dok "parazit" svaki dan sve jače živi svoju vječnost u neprolaznim stihovima.
 
Pjesnik Ivan Kordić, autor cijelog ciklusa pjesama o Tinu, piše i o zanimljivoj zgodi kad mu se Ujević kao himera prikazao u ratnom Sarajevu. "Ne znam zašto baš tada, mislim 1994. godine ujesen, žureći mostom Čobanija, dakle, između Narodnog pozorišta, 'Dva ribara', pozorišne kavane, ugledah živa i zdrava Tina Ujevića, kako spokojno otpuhuje dim cigarete žureći uz Miljacku i ne obazirući se na zlokobne snajperske hice što su uokolo fijukali i sasipali fasadu sa već spaljene Pošte..."
 
U apokaliptičnoj noći grada, kad su ga ostavili svi, posjećivali su ga njegovi najznačajniji stanovnici - Ujević, Andrić, Selimović - kao mrtvi duhovi što su obilazili Elsinor. Oni su bili spas i utjeha živima, jer su njihove riječi i stihovi bili jedini eliksir i okrepa u vremenima mržnje i umiranja.

CAFÉ NOSTALGIJA: TIN U ŠEHERU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2018 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA