OD NEČEGA DO NIČEGA
Deadn DUDA
4. siječnja, 2006.

Svehrvatska društvena zaokupljenost televizijom, paradoksalno, nije urodila višim stupnjem kompetencije u javnom razgovoru o televiziji, nego se i dalje troši blebetanjem na način tipičan za polje popularnoga u kojemu se svi u sve razumiju i o svemu već unaprijed posjeduju apsolutno znanje jer, bože moj, svi gledamo televiziju. Komercijalno konkurentsko okruženje nije osnažilo javnu komponentu HTV-a. No, nisu posrijedi politički razlozi, koji se uvijek mogu uzeti kao olakotna okolnost, nego količina kulturnog kapitala što bi ga javna televizija morala puštati u optjecaj

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Čitava je pripovijest zapravo okupljena tek oko jednog "navodno", ali ipak dovoljno velikog da se može pretvoriti u znak. Posredovana je u obliku neslužbene i neprovjerene vijesti, učinak joj je negdje u zoni tužnjikavog, područje vrijednosne regulacije logično tranzicijsko, a rodno mjesto domaći tiskani mediji. Izgleda da je prvi pokušaj uskrsnuća nekadašnje socijalističke televizijske mezimice – naravno, u novom i komercijalnom ruhu - završio neslavno. I to stoga što je uspješna realizacija projekta iziskivala navodno žrtvovanje njezina zaštitnog znaka.

Histerični žargoni
 
Naime, nakon godina hibernacije odnekud je izvirio projekt nove Kviskoteke u kreativno-producentskom aranžmanu Laze Goluže & Hameda Bangoure. Kviz koji je svojedobno šarmantno i uporno opismenjavao milijune samoupravljača pred televizorom, nudeći malu obiteljsku utopiju utemeljenu na pouzdanoj progresivnoj vertikali znanja i obrazovanja, ovom je prilikom (neslužbeno) dobio košaricu od njemačkih savjetodavaca domaće varijante RTL-a. Razlog je (navodno) baš njegov dugogodišnji voditelj Oliver Mlakar. Nijemci su (navodno) zamislili da bi obnovljenu Kviskoteku trebao voditi neki atraktivniji ženski lik, a ne dobrodržeća umirovljena verzija hrvatskog Pippa Bauda, mlađim konzumentima televizijskog programa friško poznata iz reklame za mlijeko. Producenti se, međutim, nisu htjeli odreći Olivera, iako bi, između redaka, trebalo priznati da Mlakarove televizijske gaže u umirovljeničkoj dobi i nisu baš neki pouzdan jamac kvalitete. Ali Kviskoteka je ipak nešto drugo i s njom nema šale. Na krilima njezina simboličkog kapitala, Goluža & Bangoura hrabro su podnijeli odbijanac i (navodno) odlučili u drugoj polovici siječnja projekt ponuditi nekoj drugoj, zainteresiranoj televiziji, bila ona komercijalna ili javna.
 
To da Oliver više nije dovoljno dobar tek je površinska sličica puno dubljeg i složenijeg problema. Jedna njegova varijanta bi bila, na primjer, zamišljanje Kviska u vjerojatno redizajniranoj kapitalističkoj varijanti. Iako čovjeka i vjernog gledatelja nužno kopka jesu li uopće i kako - u skladu s duhom vremena i rastućim televizijskim tržištem, naravno - prilagođeni štreberski elementi nekad popularne figure (velika glava, naočale, tijelo kao stožac) riječ je zapravo o tranziciji televizije ili televiziji odnosno televizijama u tranziciji. Dakle, posrijedi je problem koji već godinama trpi par stilski i socijalno diferenciranih tipova pomalo dosadne i ne odviše produktivne rasprave u kojoj glavna uloga nedvojbeno pripada javnoj televiziji. Komercijalne su uglavnom pošteđene uzaludnog raspravljačkog napora, budući da nas kao dobrodošla dječica novog vremena ionako samo neobavezno zabavljaju i pritom ne drže ručicu u našim novčanicima, a to je danas kudikamo važnije od proizvodnje televizijskoga kulturnog kapitala.
 
Zona vidljivosti (javne) televizije kao društveno relevantne i kulturno nezamjenjive institucije uglavnom je prekrivena histeričnim partikularnim žargonima čija se srodnost očituje jedino u korištenju istih pomoćnih glagola nezaobilaznih u materinjem jeziku. Prvi je žargon maglovito politički, i to u rasponu od legislative preko povremenih skandala do primitivnih jurišanja likova ranga Andrije Hebranga. U njegovu je središtu niz operativnih kategorija najčešće privatno definiranog značenja kao što su objektivnost, sloboda, nezavisnost itd. Drugi je popularno-medijski, očevidan u neumornoj reprodukciji šarolikog carstva popularnih, slavnih, lijepih i poželjnih. Ma to je ono o Hloverki i mužu, Veljačinu skijanju u Dubaiju ili moralnom liku i hrabrosti Lane Pavić. Treći žargon, proizvođačko-potrošački, pripada sučeljenim interpretativnim svjetovima: obranaškim elaboracijama profesionalnoga televizijskog pogona s jedne i svakodnevnoj napadačkoj stilistici neposrednih potrošača programa, raspoređenih u kafićima, sredstvima javnog prijevoza i sve rjeđim tv-kolumnama i komentarima, s druge strane. Prvi drže potonje stručno nedoraslima jer se ne razumiju u proces proizvodnje, nevoljko pristaju na objašnjenja (zato su tu silni glasnogovornici), dok su potonji uvjereni u svoju pravednost i pretplatničko potrošačko pravo.
 
Šačica kompetentnih
 
Svaki od tih žargona ima svoj rječnik i vlastitu gramatiku, i zato se javni razgovor o televiziji odvija kao njihovo kontinuirano međusobno prevođenje, bez imalo uloga u elementarno razumijevanje. Šačica kompetentnih, povremeno okupljenih oko časopisa Medijska istraživanja ili, još povremenije, oko Hrvatskog filmskog ljetopisa, jedva da se može čuti, a kamoli vidjeti. Publikacije što ih je jednako tako povremeno objavljivao ili još uvijek objavljuje HRT teško da itko prelistava. Svehrvatska društvena zaokupljenost televizijom, paradoksalno, nije urodila višim stupnjem kompetencije u razgovoru o predmetu spora, nego se i dalje troši blebetanjem na način tipičan za polje popularnoga u kojemu se svi u sve razumiju i o svemu već unaprijed posjeduju apsolutno znanje jer, bože moj, svi gledamo televiziju. U toj je konfuziji teško naći nekoga parlamentarnog lorda ili sličnog macana po funkciji koji će, kao na primjer u Velikoj Britaniji, okupiti skupinu kompetentnih, omogućiti im da proanaliziraju stvar i izrade materijal u kojem će se čvrsto definirati smjer i odrednice javne televizije. Unatoč svom potrebnom respektu, to teško može biti stvar društva okupljenog iz civilnih udruga, vjerskih zajednica i ocvalih hrvatskih kulturnih institucija. Znam da nemamo Raymonda Williamsa, ali mislim da ni Ivo, Nada, Vlaho ili Suzana nisu baš neko rješenje.
 
A startne su pozicije bile prilično dobre. Međutim, od vremena kad je Igor Mandić otvarao refleksivna vrata tv-kritike, a Vera Horvat-Pintarić priređivala međunarodne temate o televiziji proteklo je poprilično desetljeća i štošta se u međuvremenu promijenilo. Osobito program. Granice našeg svijeta velikim su dijelom granice našeg prozora u svijet. To je ono što se veoma teško ili nikako razumije. Stoga bi pretpostavljeno kvalitativno odmjeravanje zaboravljenih televizijskih žanrova dekadentnog socijalizma s aktivnom žanrovskom ponudom televizijskoga kapitalizma na hrvatski način, vjerojatno završilo porazno po našu bolju tv-sadašnjost. Ali ta bi usporedba veoma lako mogla biti tek nabildana retorička finta čiji bi se smisao relativno brzo istopio na tranzicijskoj vatrici. Vrijednost socijalizma koji se retrospektivno vidi iz kapitalizma (teško je zaobići zdravstvo, obrazovanje, socijalnu i stambenu politiku) vjerojatno je zabluda jednaka onoj kad se vrijednost kapitalizma gledala iz socijalizma (to je upravo ono polje popularne potrošnje za kojim smo toliko žudjeli).
 
Kulturni kapital
 
Naravno da u kolektivnom pamćenju još uvijek traju domaće serije nedjeljom, dramski program ponedjeljkom, zabava po receptu Antona Martija, Hetrichov i Peterlićev 3-2-1 – kreni, Zalepugin i Dave Allen, već spomenuta Golužina Kviskoteka, Kritična točka (kao koristan način televizijske samorefleksije) i slični domaći proizvodi. I naravno da bi za doručak mogli pojesti dominantne tranzicijske žanrove jer to su, na žalost, sapunice, kvizovi i mozaične stupidarije tipa "u se" i "na se" (u pristojnoj je katoličkoj zemlji "poda se", dakako, zatvoreno u sferu privatnosti). I posve nježna usporedba vodila bi nas tako zaključku da se na hrvatskoj javnoj televiziji svakodnevno samo kuha i odijeva, da su njezini ključni parametri tek "prije" i "poslije" intervencije stilista koji pepeljuge pretvara u kraljevne, a dosadne stanove u razigrane mijene ploha, boja i novih funkcija. Kapitalizam uostalom, kao i sve na ovom svijetu, postoji u žanrovima. Trošiti žanr znači barem jednim dijelom trošiti kapitalizam. U medijskoj politici to ujedno znači obrazovati gledatelja za život, a time je ispunjeno barem jedno od tri pretpostavljena načela javne televizije. Informiranje je već tu logikom frekvencije informativnih emisija, a zabava se, kao što smo se još jednom uvjerili tijekom svršenih blagdana, ionako svodi na umetanje medija, najčešće snimke koncerta, u uređaj za reprodukciju.
 
Zbiljski je čitava ta pripovijest o domaćoj javnoj televiziji zapravo konstruirana oko jednog “navodno” u srcu same stvari. Nažalost, dovoljno velikog da se pretvori u znak. Je li posrijedi komercijalno koje je "navodno" javno ili je pak na djelu javno koje je "navodno" komercijalno? Ili ćemo ubrzo naići na nekog predstavnika spomenutih raspravljačkih žargona koji će nas uputiti na činjenicu da te kategorije u ozbiljnim raspravama više uopće nisu u igri? Jedan je mogući razlog ovoga "navodno", moglo bi se reći, pristigao iz povijesti. Dugi niz socijalističkih godina upućena na dvostruku ekonomiju, suživot javnog i komercijalnog u specifičnom kulturnom i geopolitičkom kontekstu, izložena višestrukoj politici nadzora, zagrebačka je televizija kao hrvatska javna televizija zapravo nastavila svoju cik-cak putanju u vremenima kad se trebala profilirati kao ozbiljan javni servis. Nisu posrijedi politički razlozi koji se uvijek mogu uzeti kao olakotna okolnost, nego količina kulturnog kapitala što bi ga morala puštati u optjecaj. Komercijalno konkurentsko okruženje, na žalost, nije osnažilo njezinu javnu komponentu. Simbolički je možda riječ i o sustavu vrijednosti što ga u barem jednoj mogućoj interpretaciji posreduju Kviskoteka i Oliver. To se, međutim, može dogoditi tek kad se doslovno pronađe zajednički jezik, kad čuvari vlastite komocije shvate da je javni ulog javne televizije javna stvar.

OD NEČEGA DO NIČEGA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.