ETNIJE ILI PAMETNIJE
Ivan LOVRENOVIĆ
4. siječnja, 2006.

Na kraju minule godine Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" svojim je priznanjima ovjenčala Abdulaha Šarčevića za filozofski opus, Nedžada Ibrišimovića za književni opus i posebno za novi roman "Vječnik", te Halila Tikvešu za grafički opus i konkretno za izložbu umjetničkih asamblaža i instalacija o temi stradanja Stoca. "Preporodu" se mora priznati da u svojoj kulturnoj politici i inače nastoji probijati i nadilaziti onu rigidnu “kriteriologiju” koja se katkad preporučuje iz političko-vjerskih centara moći, a tiče se određivanja nečije nacionalne ili vjerske ispravnosti i podobnosti

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Običaj da se kalendarska godina isprati izborom i nagrađivanjem najboljih autorskih dostignuća u kulturi, znanosti i umjetnosti društveni je ritual koji u Bosni i Hercegovini uvijek ima višak značenja. Za razliku od izbora najuspješnijeg privrednika ili najboljega sportista, čiji posao i uspjeh ne mogu imati vrijednost ako nisu nacionalno neutralni, najbolji pisac, filozof, znanstvenik, umjetnik ne može biti ni nominiran ni izabran ako ga se po bilo kojoj osnovi, makar samo po rođenju i imenu, ne može prepoznati kao nacionalnoga pisca, filozofa, znanstvenika, umjetnika. To nije moguće iz jednoga krucijalnoga sistemskog razloga.
 
Opet za razliku od sportista i privrednika (ili, recimo, “službenih” sezonskih ljepotica), na državnoj bosanskohercegovačkoj razini takvi izbori i nagrade uopće ne postoje, jer nije konstituiran ni zajednički kulturni prostor, ne samo u cijeloj državi, nego ni u Federaciji Bosne i Hercegovine. Takve nagrade ovdje postoje samo u programima partikularnih etnokulturnih institucija, poput bošnjačkoga Preporoda, hrvatskoga Napretka ili srpske Prosvjete. A prvobitna i ekskluzivna zadaća tih institucija je promicanje i čuvanje tzv. nacionalne kulture onako kako se ona u nas shvaća i definira, ne kao ljudska kreacija i vrijednost po sebi, u kojoj prvenstveno važe imanentni kriteriji duha, kritičkoga znanja, estetike, već – prvenstveno kao djelatnost koju prakticiraju pripadnici jedne nacije/etnije.
 
Devalvirane nagrade
 
Zato ne samo da se ne može dogoditi, nego bi bila povreda temeljnih postulata na kojima ove institucije čuvarice nacionalnoga ognja počivaju, da njihovu nagradu, osobito godišnju koja zapravo predstavlja erzac za službeno, “državno” priznanje, dobije netko iz druge, tuđe nacije ili naprosto netko anacionalan, bez obzira na vrijednost i djelatnu prisutnost.
 
Nagrade i nagrađenici, kao manifestni izraz brige za nacionalnu kulturu, za svraćanje pažnje javnosti na njezine najviše vrijednosti i ostvarenja, neminovno bivaju izloženi djelovanju ovih unutarnjih paradoksa kojima je podložno samo poimanje nacionalnih kultura (preciznije bi ih bilo zvati etnokonfesionalnim kulturama). I to u oba tipska slučaja: i kada se posreći, pa laureati budu autori doista respektabilnih djela, ali i kada nagrade dođu u ruke osrednjih ili minornih autora, čija je zasluga manje-više samo to što su prepoznatljivi pripadnici nacije/konfesije. U ovome drugom, mnogo češćem slučaju, bude devalvirana i sama nagrade, kao i institucija koja ju dodjeljuje, i tu ne pomažu nikakva samozavaravanja i medijska pažnja kojom ceremonija bude popraćena.
 
Mnogo je zanimljiviji prvi slučaj, kada nagrade dođu u ruke pravim stvaraocima, za djela nesvakidašnje vrijednosti. Tako se dogodilo na kraju minule godine, kada je Bošnjačka zajednica kulture Preporod svojim priznanjima ovjenčala Abdulaha Šarčevića za filozofski opus, Nedžada Ibrišimovića za književni opus i posebno za novi roman Vječnik, te Halila Tikvešu za grafički opus i konkretno za izložbu umjetničkih asamblaža i instalacija o temi stradanja Stoca.
 
Preporodu se mora priznati da u svojoj kulturnoj politici i inače nastoji probijati i nadilaziti onu rigidnu “kriteriologiju” koja se katkad preporučuje iz političko-vjerskih centara moći, a tiče se određivanja nečije nacionalne (bošnjačke) ili vjerske (muslimanske) ispravnosti i podobnosti. U tome se može nazrijeti pohvalan, ali paradoksalan i iluzionostički napor da se nekako “pripitomi” ograničenje etničkoga partikularizma, unošenjem “univerzalnih” kriterija kulture i znanosti. Paradoksalan i iluzionistički je zato, što samo još jače ističe temeljni uvjet pripadanja nacionalnoj kulturi - uvjet etničke/konfesionalne “genetike” - koji ne smije biti doveden u pitanje. Taj uvjet “radi” i onda kada uopće ne mora biti povezan s intelektualnim i poetičkim opredjeljenjima konkretnih slavljenika, kao i onda kada je, obratno, sustavni dio takvih njihovih opredjeljenja.
 
Kao u kakvom javnom eksperimentu, to se odlično moglo vidjeti u posljednjem slučaju. Ibrišimović je, recimo, autor značajnoga književnog opusa i pisac snažne autorske prepoznatljivosti, koji u javnom životu nastupa s jakim naglašavanjem vjerskoga i nacionalnog identiteta, smatrajući to, očevidno, svojom “svetom” dužnošću. Šarčević je dugogodišnji profesor i plodni filozofski autor (također, prevoditelj i urednik znamenitih filozofskih djela i edicija), čije je cjelokupno dosadašnje djelovanje po dosljednom inzistiranju na univerzalnosti kulture sadržavalo gotovo programski karakter odbijanja svakoga partikularizma, pa i etničkoga (u Šarčevićevu slučaju moglo bi se s puno razloga reći: osobito etničkoga).
 
Ublažavanje nelagode
 
Halil Tikveša je likovni usamljenik, tvorac jednoga od nekoliko najsnažnijih i najvažnijih opusa u ukupnoj eksjugoslavenskoj umjetnosti grafike, umjetnik koji je djelom i građanskim stavom onkraj bilo kakve mogućnosti da bude etnički ili bilo kako drukčije kolektivno svrstan i svrstavan. Ova bi trojica autora, dakle, po individualnim vrijednostima mogli zaslužiti svako i svačije priznanje; Preporodova godišnja nagrada prepoznala ih je i “ujedinila”, ipak, po samorazumljivom kriteriju porijekla i “pripadnosti”. Kao pokušaj ublažavanja neke dubinske nelagode, to se vrlo dobro moglo primijetiti u izjavi zahvalnosti Abdulaha Šarčevića, kada je rekao da Preporodovo priznanje prima i kao izraz nastojanja da se prevladaju “lokalni pa i nacionalni okviri”.
 
Uz Preporod kao klasičnu instituciju porijeklom iz perioda konstituiranja nacija početkom XX. stoljeća, bošnjačka nacionalna kultura stekla je posljednjih godina još jednu reprezentativnu ustanovu – Bošnjački institut švicarskoga financijskog magnata Adila Zulfikarpašića. To je privatna zaklada, ali s vrlo jakim integrativnim nacionalnim  pretenzijama, što se očitovalo i prilikom prošlogodišnjega ustanovljenja senata ove ustanove, u koji je Zulfikarpašić imenovao stotinjak najviđenijih Bošnjaka s današnje javne scene, u rasponu od deklariranih nacionalista do, recimo, šefa Socijaldemokratske partije Zlatka Lagumdžije.
 
Na sličan način kao kod Preporoda, i djelovanje Bošnjačkoga instituta obilježeno je nerješivom dihotomijom između etničke i građanske kulture, a u slučaju ove posljednje ustanove tome se pridružuje i politička dihotomija između bošnjaštva i bosanstva.
 
Druge nacionalne institucije teško se mogu uspoređivati po sustavnom djelovanju i rezultatima. Hrvatski Napredak se iscrpljuje u kvantificiranju raznoraznih priredaba, popularnih koncerata, šahovskih i malonogometnih turnira, ni ne pomišljajući za svih petnaestak godina od svoga obnavljanja da se upusti u bilo kakav ozbiljniji, sistematičniji i dugoročniji projekt istraživanja, valoriziranja i publiciranja od stvarnoga značaja za nacionalnu kulturu. Za Mostar i Hercegovinu posljednjih godina karakteristična je vrlo ofenzivna djelatnost mostarskoga ogranka Matice hrvatske pod vodstvom advokata Josipa Muselimovića. No, ona se za sad i konceptualno i programski iscrpljuje isključivo u manifestnim oblicima (festivali, izložbe, scensko-muzičke priredbe itd.).
 
Obostrano zadovoljstvo
 
Moglo bi se čak govoriti o svojevrsnoj tihoj iako koncepcijski neartikuliranoj konkurentskoj borbi za nacionalni prestiž i dominaciju, u kojoj se mostarska Matica, mnogo agresivnija i glamuroznija u akcijama, sve više nameće kao prisutnija i elitnija. Uz činjenice da je Mostar i sjedište hrvatskoga Sveučilišta, makar i klimavoga, te mnogih udruga, makar još klimavijih (poput hrvatskoga književničkog društva, nacionalnoga kazališta itd.), na djelu je sve određenija institucionalna i programska “hercegovinizacija” hrvatske kulture u Bosni i Hercegovini. O dugoročnim posljedicama ovakve “strategije”, koji se tiču statusa i prisutnosti Hrvata u životu Bosne i Hercegovine, očevidno nitko ne razmišlja.
 
Srpska Prosvjeta je taman onakva kakav je stvarni položaj Srba u Federaciji (na papiru “konstitutivni narod”, u stvarnosti zanemarljiva veličina): svome djelovanju nastoji dati što jači “građanski” i multikulturalni štih, ali to djelovanje je slabašno u intenzitetu i marginalno po statusu. Drukčije teško da može i biti, pošto je Republika Srpska kao ekskluzivni srpski nacionalni entitet unutar Bosne i Hercegovine usisala sve nacionalne atribute i “prerogative”, prepustivši Srbe u Federaciji političkom i kulturnom vegetiranju i, u krajnjoj liniji, asimilaciji.
 
Dubinski problem s ovakvom “nacionalizacijom” i etničkom fragmentacijom kulture u Bosni i Hercegovini jest – zamka izoliranja, provincijalizacije, nekompetitivnosti. U kontekstu petnaestgodišnje “hercegovinizacije” hrvatske kulture i “banjalukizacije” srpske, na što se može ukazati kao na respektabilne rezultate kulturne proizvodnje? Izvan manifestacijsko-festivalskih opsjena, skoro ni na što. Za bošnjačku nacionalnu kulturu pomislit ćemo da stvari stoje nešto drukčije, zahvaljujući ipak najvećoj kulturnoj snazi koncentriranoj u Sarajevu (glavnom, najvećem i najbogatijem gradu), od kojega su rat i nastavak etničkoga inženjeringa poslijeratnim, “tihim” sredstvima načinili statistički apsolutno većinski bošnjačko-muslimanski grad, pa se i kulturna produkcija uglavnom doživljava kao bošnjački atribuirana.
 
A, zapravo, pažljivijim analitičkim uvidom lako se može ustanoviti da baš ono što u pravilu predstavlja najbolji, najkompetitivniji dio sarajevske kulturne produkcije (film, književnost, teatar, likovna umjetnost, subkultura...), bez obzira na imena i porijeklo autora, nastaje u izrazitoj unutarnjoj napetosti i otklonu spram koncepta i ideologije nacionalne kulture, a u kodovima kulture koja bi se u konvencionalnim terminima mogla opisati kao građanska. Uz sasvim rijetke iznimke nacionalno markiranih ostvarenja i autora, jedino taj, “građanski” dio kulturne produkcije koja nastaje u Bosni i Hercegovini pokazuje stvaralačku snagu i u širim regionalnim i međunarodnim okvirima.
 
Mudrost Preporoda sastoji se u tome što prema ovoj vrsti produkcije i autora ne njeguje sektaški, nacionalno “pravovjerni” stav, nego ih usisava u svoj koncept. Od toga se na nacionalnu kulturu, koju zastupa Preporod, s laureata prenosi nešto od dobrodošlog građansko-individualističkog štiha i širine, a na laureate Preporodova gesta izlijeva milost nacionalnoga uvažavanja. Zadovoljstvo je, očevidno, obostrano.

ETNIJE ILI PAMETNIJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.