PLJUJEM NA ISTRU I TAKO DALJE
Tatjana GROMAČA
4. siječnja, 2006.

Bitno mi je da se iz svega ovoga iščita da mi je stalo pljunuti Istru i Istrijane, politiku, Hrvatsku i Hrvate, crkvu, Boga, vjeru uopće, kapitalizam, rock and roll, takozvanu alternativu koja živi na sisama proračuna pod motom "koliko para, toliko alternative". Jebem ja takvu alternativu, he, he, he. I na kraju, stalo mi je izrigati se sam na sebe, pljunuti na sebe, jer sam drkadžija

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Franci Blašković i njegov band Gori Ussi Winetou u posljednjih godinu dana objavili su ukupno trinaest novih studijskih albuma, a četrnaesti upravo dovršavaju. Ovakav kreativno–radni ritam jedinstvena je pojava na domaćoj glazbenoj sceni, ako se ovog muzičara i njegov band uopće može promatrati kao dio te scene. Franci Blašković (1947.) svakako je glavna osovina ovog banda koji ukupan popis objavljenih albuma zaokružuje brojkom trideset. Tim smo povodom porazgovarali s tim spiritus movensom Gori Ussi Winetou, koji je u javnosti već odavno poznat kao specifična pojava, istarskim anarhistom, heretikom, onim čiji promukao glas ili mumljajuće (uvijek poticajne) rečenice koje izgovara u svojim "kompozicijama" mogu biti sasvim jednakopravna paralela s nekim svjetskim muzičkim legendama poput, recimo, Captain Beefharta.

- Sada je otprilike to vrijeme koje te je prije godinu dana potaknulo...
 
- Nije me potaknulo, razbilo me. Razbila me ova perverzija božićno-blagdanskih ugođaja, silne dobrote, plemenitosti, svuda taj jezivi naboj dobrih ljudi i humanih namjera. To je užasna farsa hrvatskog kapitalizma koji ide ruku pod ruku i ljubi se s Katoličkom crkvom koja mu sve opslužuje u svakom trenutku, što je teška laž, prevara, perverzija življenja. Suočiš se s tim da si iz jednog sistema socijalističkog samoupravljanja, koji je kao namjera bio budućnost i humanost, bez obzira na trenutni stupanj na kojem se nalazio, suočiš se da smo napravili ogroman korak nazad. Vratili smo se nazad umjesto da smo unaprijedili taj sistem tamo gdje nije bio ok. Sada u prvim redovima u crkvi imamo takozvane uglednike, spretne lopove koji konzumiraju službu božju koja je na njihovoj strani i koja je servis cijeloj perverziji koja se zbiva. Tu sam, prošle godine u vrijeme Božića, puko, kada je količina toga, kao uostalom i ove godine, bila nesnosna, i počeo sam s tim prvim januarskim albumom koji se zove "Porno depresija ili Srp i čekić is not dead". I odlučili smo svaki mjesec radit po jednu ploču.
 
Pojačano lučenje
 
- U povijesti rocka nema puno takvih slučajeva, barem onih koji su poznati. Engleska grupa The Fall ili band The Residents radili su sa sličnim tempom, vjerojatno u želji da demistificiraju stvaralački proces u rock glazbi…
 
- Pa da, to je to... I inače taj prostor, ako isključiš iz njega seks, zabavu, trend, šminku, glamur, ono što mu ostane je vrlo diskutabilno, u nekakvom poimanju vrijednosti. Nama se taj ritam desio samim time što smo tako pojačano lučili to nešto, ali mislim da je i logično, s obzirom da se ničim drugim ne bavimo. Znači, to mi je posao, pa zato ne shvaćam što bi to značilo u godinu dana napisati jednu pjesmu, a da se njome opravda eventualna glupost koju nosi popularnost te neke pjesme. To je obična pizdarija, big bljak. Tako da mi se taj naš rad čini sasvim normalan, ne vidim ništa posebno u tome. Posebno to, na žalost, ispada, jer ovi drugi mistificiraju taj prostor i htjeli bi na račun jedne pjesmice i par glupih stihova koje napišu u roku od godine dana reći da je to u stvari sasvim dovoljno. Ali meni je ustvari glupo da pričam o nekom drugom, jebe mi se za njih. Jasno mi je šta oni rade, šta ću ja sada to nekome tumačiti ili pokušavati reći nešto što bi tog konzumenta recimo "okrenulo", to mi ne pada na pamet. Radim svoj posao, boli me kurac, ali su mi oni istovremeno komični u tim svojim pokušajima, a žalosna je i raja koja to popuši.
 
- Taj suludi stvaralački proces, rekao si da tu nema kalkulacije, da je to kondenzirana strast koja je na neki način izašla van…
 
- Je, to je samo strast koja je morala izaći, tu nema nikakvog računa. Jer u bilo kojem trenutku da se pojavi račun besmisleno je raditi to što radimo. Cijeli band je strastveno krenuo u to, jer imam ekipu s kojom dijelim svjetonazor, mišljenje, sve, što je jedna savršena stvar. I imamo sreće da studio u kojem snimamo, studio "Gis" iz Kastva, da nam je pružio šansu da to sve radimo. Da nije bilo njih i njihovih dobrih i plemenitih namjera ne bi bilo ništa od cijele priče, jer to nije komercijalni projekt u kojem netko nešto zarađuje, nego svi trošimo. Trošimo konkretne novce, a vrijeme uopće niti ne računamo. To je potpuno van tih nekih logika kontakata s izdavačkim kućama…
 
- Na ovim albumima više nema govora kroz neku alegoriju, nego je kritika vrlo direktna…
 
- Pa da, izgubio sam dosta starih fanova, dobio sam neke nove, istina, ali izgubio sam dosta starih kojima se to što sad radim ne sviđa. Kažu da sam prije bio zabavniji…
 
- I na prijašnjim albumima, a i na novim, istarski prostor je nešto kao trajno nadahnuće…
 
- Zavičajni sindrom totalni… Ja sam to ispušio u duši, "infetao" sam se u to…
 
- Ali to su uvijek dvostruki osjećaji, uvijek je tu i ljubav i mržnja, kritika mentaliteta, loših strana… Trenutno ne poznajem nekoga tko o tom prostoru govori kritičnije, radikalnije. Ali zanimljivo je da ti unatoč tome nisi izopćen iz tog društva, nego te dosta ljudi gleda sa simpatijama, kao neku vrst lokalnog mezimca kojeg se ne dira. Doživljavaš li ti to tako, kako to objašnjavaš?
 
- Da, baš tako. Ne mogu me izopćiti, nema šanse, jer ja na neki način servisiram njih, pizda im materina! To što ja izgovaram na tim pločama nije laž, to je normalna žalost sredine i svih njenih loših strana. To svi znaju da je istina što govorim, i na neki način je ovakav kreten uvijek simpatičan. To da me prostor puši, drago mi je da me puši, ali da me i ne puši, ne bih ja tu ništa mijenjao. Oni su direktan sadržaj toga što ja radim, sadržaj sam i ja, naravno, jer se na neki način sve to po meni lomi i jer ne mogu, s obzirom na taj moj zavičajni sindrom, nikud pobjeći. A valjda sam u određenim trenutcima izgovarao i ono što su oni htjeli čuti, pa onda ti isti koji su u jednom trenutku to htjeli čuti, sutra više nisu, ali onda je počelo odgovarati nekima drugima... Recimo da sam uvijek strastveno servisirao pravdu, i da je to ono što me jebe i što mi ne da baviti se nekim drugim stvarima, iako bi onda možda bio isti kao i svi ostali...
 
Pušenje humora
 
- Ta jedna frustriranost, ogorčenost, radikalni čemer kojeg čovjek osjeća, misliš li da ga tvoja publika, ipak u većini mlađi ljudi, može razumjeti? Ili je to za njih više kao neki štos, dobar refren?
 
- Sasvim sigurno oni to puše kao humor, bilo bi iluzorno očekivati da bude drugačije, možda je i bolje za njih. Ali puše tu strast, osjete da to ipak nije laž, za razliku od većine stvari koja im je ponuđena. Možemo ovo što ja radim nazvati i budalaštinom, nemam ništa protiv, ali je sigurno iskorak van iz te logike, logike broja i kalkulativnosti koja kaže da je dva plus dva jednako četiri, i koja se svuda nameće. Oni ipak valjda dožive to nešto drugo što se trudim servirati kao komediju, ne kao dramu, i onda iščitaju sebi tu nešto drugo, ne znam koji kurac. Sve je to na kraju tragikomično, ja sam tragikomičan.
 
- Netko tko te promatra izdaleka mogao bi imati dojam da si ti neki čovjek koji na pozornici i albumima tumači lik tog nekog Francija B., koji je neki čangrizav tip koji svašta govori.. Ali ako ti se čovjek malo približi, onda shvaća da si ti osobno zapravo taj lik...
 
- Da, da ne glumim... Da, ne mogu glumiti, to je problem...
 
- Imaš onu pjesmu "Iskrenost je štupideca"...
 
- A šta nije? Ja u toj pjesmi nudim svima kao rješenje u životu, da ne budu iskreni jer da je to potpuno krivo i da donosi samo probleme u komunikaciji. Ja dajem taj naputak, ali ja osobno to ne pušim, nisam taj. Ali danas, u ovom nehumanom trenutku (smijeh) u kojem živimo iskrenost je stvarno... Bolje se cijepiti protiv toga, jer ne nosi ništa dobro.
 
- I kako onda ti, kao radikalno iskren čovjek, uspijevaš preživljavati?
 
- Jer mi je supruga zaposlena, ha, ha... Jer ona, draga moja Arinka, ona osim toga sudjeluje aktivno u tome što ja radim, piše prekrasne pjesme koje onda ja poslije otmem i uništim ih jer nisam u stanju glazbeno prepisati ono što ona misli... Uglavnom, sve što čuješ lijepoga od te moje muzike, to je onda sigurno Arinka napisala. A ja onda potpišem sebe, ha, ha...
 
- Bi li volio dobiti podršku od države, materijalni poticaj za stvaranje, kao za maslinarstvo ili za uzgoj koza?
 
- Ne, nikako, toga se grozim. Možda bi negdje nešto i dobio, možda bi mi neko nešto i dao, ali to mi se sve skupa u tolikoj mjeri gadi da se želim prije ubit od problema za to sve napraviti, ali od nikoga ništa ne uzeti. Imam neke, nazovimo sponzore, ali to nema veze s tim fondovima namijenjenim tome. To su neki ljudi, prijatelji, fanovi, koji žele pomoći to što radimo.
 
Vladavina turizma
 
- Ove je godine Istarska županija dala silan novac za kulturu, najveći od svih županija u Hrvatskoj...
 
- Je, ali možemo razgovarati o toj kulturi, je li to kultura ili nije... Na ovom prostoru gdje je definitivno zavladao turizam, u najgorem mogućem smislu te riječi, sve ovo što oni "izdvajaju" za kulturu, praktično služi turizmu. Odnosno, od svega toga suštinskih namjera za poboljšanje i razvoj kulture u Istri nema ništa, to s tim apsolutno nema veze. Oni su jednostavno vrlo spretni gostioničari. To je kao jedna velika gostiona u kojoj nema što ne možeš dobiti. Istra je Grand hotel i u tom Grand hotelu treba imati dva filmska festivala kako bi nam došli i ovi i oni, baletni festival da bi nam došli oni tamo... Nema tu potrebe da se na ovom prostoru inicira kreacija koja nije roba, jer ono što se ne može prodati, to ih ne interesira. Tu se kultura kreće u okvirima poduzetništva i menadžeraja, to je ta govnarija kapitalizma gdje suštinske vrijednosti i iskrene namjere ne mogu proći, gdje prolazi samo "pisanje projekata".
 
- U kulturi u Istri postoji stalna potreba za ugošćavanjem Zagreba ovdje, bez blagoslova Zagreba nema egzistencije u tom smislu...
 
- Ne mogu sami, zato jer su obični konobari. To je ta ovisnička bolest prema kojoj ništa ne valja dok netko od pametnjakovića izvana ne blagoslovi to što radiš, nitko nema dovoljno snage istupiti s tim što radi bez straha od toga šta će oni tamo reći. Ali o čemu mi pričamo, kada ljudi koji ovdje vode kulturu uopće ne znaju šta je kultura. Njihov curiculum vitae je da su donedavno po ljetnim terasama vodili zabavne igre, ples s metlom, ples s jabukom... situacija tu je smiješna, ona je politički jasna, ali isto tako nema ni izlaza iz toga jer prešutno ljudi na ovom prostoru to jednostavno puše, bez ikakve želje da pruže otpor tome. Oni plove tom strujom, prilagođavaju joj se...
 

- Zašto na svakoj tvojoj ploči tj. CD-u piše “Ne pušimo proizvode Tvornice Duhana Rovinj”?
 
- Ne mogu smisliti tu tvornicu jer od silne love, od tih viškova koje troše na ovaj i onaj perverzan način, nisu prisutni u sredini i prostoru na način na koji sigurno mogu, i na koji bi bilo humano da prisustvuju u običnom življenju, ispomažući, radeći za sredinu u kojoj, pizda im materina, to sve skupa i realiziraju. Znači da bi trebali biti prisutniji, na šta ih zakon, na žalost, ne obavezuje, iako bi trebalo opaliti im jednu obavezu učešća u boćarskom klubu ili staračkom domu, da se jedan dio novca koji se tu realizira konkretno i vrati, a ne da samo otimaju. To bi tako trebalo biti svuda, ne samo ovdje, da onaj tko realizira velik novac bude obavezan jedan sitni dio tog čistog profita uložiti u prostor u kojem ga je uspio realizirati.
 
- Vratimo se Gori Ussi Winetou, vi ste samo jednu ploču realizirali u klasičnoj izdavačkoj kući, bio je to ljubljanski Helidon, prije nekih petnaestak godina...
 
- Da, i to im je bila promašena investicija, poslije su to ljudi kupovali za nikakve novce... Bio sam ja pokušao s tim kućama, ali oni uvijek imaju te svoje primjedbe kako bi nešto trebalo izgledati da se proda, znači, tu automatski dolazi do nekakvih obaveznih kompromisnih situacija, tako da s njima nisam mogao pronaći zajednički jezik. Tako da sam prestao, više ne idem k njima, jer kod njih sve ovisi o procjeni marketinških stručnjaka, na žalost.
 
Alternativa na sisama
 
- Kako onda ljudi mogu doći do vaših izdanja?
 
- Ne mogu nikako, isključivo preko članova banda... I te minimalne tiraže koje imamo, mogu se kupiti po smiješnoj cijeni, a ko kupi, postaje mali dioničar grupe Gori Ussi Winetou.
 
- Na kraju, imaš li ti još nešto za dodati?
 
- Bitno mi je da se iz svega ovoga iščita da mi je stalo pljunuti Istru i Istrijane, politiku, Hrvatsku i Hrvate, crkvu, Boga, vjeru uopće, kapitalizam, rock and roll, takozvanu alternativu koja živi na sisama proračuna pod motom "koliko para, toliko alternative". Jebem ja takvu alternativu, he, he, he. I na kraju, stalo mi je izrigati se sam na sebe, pljunuti na sebe, jer sam drkadžija.

PLJUJEM NA ISTRU I TAKO DALJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.