ŽIDOVSKOM OPĆINOM VLADA DEMOKRATURA
Ivica ĐIKIĆ
4. siječnja, 2006.

Sadašnje vodstvo Židovske općine nije našlo načina da se na demokratski način odnosi prema opoziciji unutar zajednice. Odmah po dobivanju tanke većine – početni odnos glasova u Vijeću bio je trinaest prema jedanaest, s jednim suzdržanim – pribjeglo se metodama smjenjivanja, isključivanja i nadglasavanja. To, naravno, nije demokracija, koja zahtijeva i toleranciju prema manjini i traženje sporazuma s manjinom, osobito ako je većina jako tanka. Takvu metodu vladanja Vesna Pusić je 1993. nazvala demokraturom, dakle diktaturom s demokratskim legitimitetom

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- Gospodine Goldstein, sukobi unutar zagrebačke Židovske općine, koji već nekoliko mjeseci zaokupljaju javnu pažnju, kulminirali su nedavnim isključenjem sedamnaestero uglednih članova, među kojima ste i vi. Isključeni ste, paradoksalno, "zbog narušavanja ugleda Općine". Unatoč tome, vodstvu Židovske općine u ponedjeljak ste uputili još jedan poziv na dijalog o rješavanju sporova. Zašto?

- Točno je da ti sukobi zaokupljaju javnu pažnju – mislim da je i previše zaokupljaju – te da nesumnjivo štete i židovskoj zajednici i hrvatskome društvu. Zato je nužno prevladati taj sukob, pa je nas sedamnaestero koji smo nedavno isključeni, s tim da nas je na sastanku bilo petnaestero jer ih je dvoje bilo spriječeno, uputilo predstavku vodstvu Židovske općine, predstavku za koju se nadam da je korak prema konstruktivnom rješavanju sukoba.
 
- Što sadrži ta predstavka?
 
- To je interno pismo i ne mogu vam govoriti o detaljima, no ono, ponajprije, pobija odluku o našemu isključenju i povlačenje te odluke postavlja kao preduvjet za daljnje razgovore koji se predlažu. Isključenje je apsurdno. Isključenja pojedinaca iz židovskih zajednica izuzetno su rijetka, mislim da se mogu prstima nabrojati, a isključenje grupe od sedamnaest članova, i to nedvojbeno zaslužnih članova, u cjelokupnoj židovskoj povijesti nikad se nigdje nije dogodilo. Zamislite, isključiti rabina iz Židovske općine!? Pa, zar to nije apsurdno!?
 
- Kako ste intimno, kao jedan od najviđenijih pripadnika židovske zajednice u Hrvatskoj i kao čovjek koji je u proteklih dvadesetak godina ponajviše doprinio javnom ugledu i utjecaju Židovske općine, primili odluku o isključenju?
 
- Doživio sam to, prije svega, kao razočaranje u neke od ljudi koji su glasali za takvu odluku, a s kojima sam bio prijatelj.
 
Uzroci sukoba
 
- Jeste li razmišljali o porivima onih koji su odlučili da se vas sedamnaestero isključi iz Židovske općine?
 
- Reći ću vam svoje mišljenje o dubljem uzroku sukoba i pokušat ću govoriti bez obzira na moje simpatije koje su na jednoj strani, iako se s nekim postupcima te strane ne identificiram; pokušat ću govoriti starački mudro i s obzirom da sam sad u sedamdeset i osmoj godini života mislim da mogu upotrijebiti taj termin. U Općini je – bez obzira na to što su se rukovodstva smjenjivala i što su neka bila kompetentna, a druga manje kompetentna – svih ovih godina vladao sklad koji joj je stvarao dobru reputaciju u hrvatskom javnom životu. Međutim, kad se prirodnim razvojem pluralnih strujanja pojavila opozicija, sadašnje vodstvo Židovske općine nije našlo načina da se na demokratski način odnosi prema opoziciji unutar zajednice. Odmah po dobivanju tanke većine – početni odnos glasova u Vijeću bio je trinaest prema jedanaest, s jednim suzdržanim – pribjeglo se metodama smjenjivanja, isključivanja i nadglasavanja. To, naravno, nije demokracija, koja zahtijeva i toleranciju prema manjini i traženje sporazuma s manjinom, osobito ako je većina jako tanka. Takvu metodu vladanja Vesna Pusić je 1993. nazvala demokraturom, dakle diktaturom s demokratskim legitimitetom. Vesna je naravno tada mislila na tuđmanovski režim, ali termin je preuzeo Adam Michnik i dao mu općeeuropski publicitet. Iz takvih postupaka razvili su se uzajamni animoziteti koji jedan drugog pothranjuju, a prijeti već i najgore od svih sljepila, koje nazivam fanatizmom mržnje.
 
- Ima li u vodstvu Židovske općine, izuzev ovog dubljeg uzroka, i onih malo površnijih, materijalnijih, razloga koji su doveli do sukoba i vašeg isključenja iz Općine?
 
- Naravno da postoje i razni drugi razlozi – od želje za vlašću do materijalnih interesa – no mislim da to valja razriješiti unutar Općine. Valjalo bi provesti ozbiljnu reviziju financijskog i drugog poslovanja, i podnijeti odgovarajući izvještaj, pa da se tako postavi zdrava baza za razgovor, ako u vodstvu bude dobre volje za dijalog.
 
- O kojim bi se temama, zapravo, trebao voditi taj dijalog koji ste ponudili Židovskoj općini?
 
- Kad smo u nedjelju pisali predstavku, nismo o tome govorili, pa vam sad – bez konzultacija s bilo kime – mogu kazati samo svoje mišljenje. Prva je pretpostavka za prevladavanje sukoba, pored poništenja odluke o isključenju, izrada novog statuta na čemu bi trebali raditi i predstavnici sadašnjeg vodstva Općine i opozicije. Taj manjkavi i nakaradni statut po mojem je mišljenju veliki krivac za sadašnji sukob. Opozicija je vrlo raznolika, a ona obuhvaća barem devedeset posto svih židovskih vjernika u Zagrebu. Oni, međutim, nisu ni konzultirani kad je donošena odluka o prekidu s rabinom. To je nepojmljivo: vjernici, u najmanju ruku, moraju dati svoje mišljenje o rabinu i apsurdno je da smo mi koji nismo vjernici, nego smo eventualno štovatelji tradicije, odlučivali o otkazivanju ugovora rabinu. Druga apsurdnost tog statuta – koji je, čini mi se, donesen 1994. – tiče se, recimo, toga da odluku o isključenju nas sedamnaestero iz Židovske općine donosi Vijeće Općine, ali o našoj eventualnoj žalbi opet odlučuje isto to vijeće. Ili, primjerice, statutarna odredba da Skupština Židovske općine ima savjetodavni karakter, dok o svemu odlučuje izvršno tijelo, naime, Vijeće Općine: to bi bilo kao da Sabor daje savjete, a Vlada donosi zakone. Prvi korak, dakle, treba biti promjena tog nakaradnog statuta. Drugi su korak novi izbori, ali bi privremenu upravu sporazumno trebalo formirati od ljudi koji ne pripadaju ni jednoj od sukobljenih grupacija.
 
Račanov propust
 
- Vjerujete li da je to moguće?
 
- Znate, kad je umro Franco, tada mladi kralj Juan Carlos svom je prijatelju Suarezu dao prijelaznu privremenu vlast, ali su istovremeno jednom mjesečno bili sazivani predstavnici svih legalnih i ilegalnih partija, njih dvanaest. Morali su sjediti za istim stolom, morali su razgovarati i morali su biti konstruktivni. Tu se rodila uspješna španjolska demokracija. Za to je, međutim, bio potreban Juan Carlos, čovjek koji nije pripadao ni falangistima ni komunistima i koji je, na sreću, bio odgojen u demokratskom duhu. Dopustite da još malo nastavim s digresijom: da je Ivica Račan 1990. godine bio dovoljno mudar, on je imao šansu da isto to napravi i u Hrvatskoj.
 
- Je li u Račanovu slučaju riječ o manjku mudrosti ili o manjku hrabrosti?
 
- I o jednom i o drugom. Onaj tko je dovoljno mudar, ako ima hrabrosti, napravit će ono što treba, ali onaj koji ima hrabrosti, a nije mudar, napravit će pogrešno. Potrebna je, dakle, kombinacija tih dviju osobina i potreban je, naravno, veliki format čovjeka. Račanu, međutim, valja priznati dvije značajne stvari: komunist odgojen u relativno tvrdom jednopartijskom sistemu dva puta je mirno prihvatio demokratsku odluku i predao vlast. Nažalost, nije otišao dalje od toga, a da se to dogodilo, Hrvatska možda ne bi izbjegla rat, ali je mogla biti spašena od mnogih šteta koje su nastale radi neprimjerena prelaska iz jednog autoritarizma u drugi.
 
- Vratimo se Židovskoj općini: vjerujete li da će vaša predstavka, odnosno poziv na dijalog, naići na pozitivan odjek s druge strane, s obzirom da većinu ljudi iz vodstva Općine dobro poznajete?
 
- Neke od njih poznajem i po pedeset godina, ali ih sad, jednostavno, ne prepoznajem. Moram vam, međutim, reći da u svom dosta dugom javnom životu sa svojim prijedlozima, nažalost, imam iskustvo da je ponešto od njih realizirano, ali s tolikim zakašnjenjem da željenog učinka više nije bilo. Napisao sam, na primjer, 1985. godine cijelu knjigu koja se zove "Prijedlog '85." i u kojoj sam predložio model reforme tadašnjeg jugoslavenskog sustava. Doživio sam izvanredna priznanja po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji i mnogi su aplaudirali mojim prijedlozima, ali nadležne vlasti ništa od toga tada nisu usvojile. Zatim sam potkraj 1987., zajedno s Korošićem, napisao "Prijedlog '87.: deset točaka za reformu": to je bilo još puno osmišljenije, jer je pokojni Korošić, osim silnog ekonomskog teoretskog znanja, imao i odličan osjećaj za praksu. Opet je stiglo mnogo aplauza, ali ništa se tada nije realiziralo, već desetak ili više godina kasnije, kad su mnoge štete već bile počinjene. Tako sam i 8. lipnja 2005. napisao prijedlog za prebrođivanje krize u Židovskoj općini, ali mi je zapljeskala samo jedna strana; druga ga strana nije ni uzela u ozbiljno razmatranje. Zbog svega ovoga ne smijem kazati da sam optimističan, ali svaki prijedlog, ipak, posije nešto sjemena kod nekih ljudi, pa se onda nekad rodi nešto drugo, što katkad zna biti još i bolje.
 
Dvojni identitet
 
- Unatoč potonuću vašeg prijedloga od 8. lipnja prošle godine, ipak ste – skupa s još sedamnaestero izbačenih iz Općine – uputili još jednu predstavku koja poziva na razgovor. Čini se kao da vam je prilično stalo da se u Općinu vrati sklad. Zašto?
 
- Meni je to dvostruko važno. Cijelo vrijeme govorim da imam dvojni identitet – židovski i hrvatski – i meni je do prevladavanja krize stalo i kao Židovu, i kao čovjeku koji se osjeća pripadnikom hrvatskog naroda u širem smislu. Mislim, naime, da je reputacija zagrebačke Židovske općine svojevremeno predstavljala obogaćenje hrvatskog javnog života i društva. Ne znam hoće li naše najnovije očitovanje dovesti do smirivanja i prevladavanja sukoba, ali nema sumnje da će se to jednom prevladati, ako ništa ono biološkim putem. Židovska općina u Zagrebu ima tradiciju, uostalom moj sin Ivo napisao je o tome knjigu "Židovi u Zagrebu" koja je nagrađena Nagradom grada Zagreba za 2004. godinu. Tu tradiciju ponajprije karakterizira poštivanje pluralizma i rješavanje pluralističkih tendencija unutar same Općine. Imali ste, recimo, cioniste i asimilante, ortodoksne vjernike i reformiste, pristaše angažmana Židova u javnome životu na strani HSS-a ili udružene opozicije i one koji su zagovarali centralistički beogradski režim: bilo je vrlo oštrih riječi u štampi, ali nije bilo ličnih uvreda i nije bilo pomisli na nečije izbacivanje iz Općine. Ta tradicija jest prekinuta holokaustom, no nije izumrla. Nacionalna manjina mora tražiti svoja prava i njegovati svoj identitet, ali ako hoće imati zdravu reputaciju, mora biti uklopljena u pozitivna stremljenja sredine u kojoj živi i podupirati pozitivna stremljenja u širem smislu. Danas su to proeuropske i demokratske tendencije, pa onda vladavina prava, a ne samo pravna država, što su pojmovi koje treba razlikovati... Idolatrijom pravne države može se ozakoniti i provođenje nepravde, a iznad pisanih zakona uvijek stoje zakoni prirodnog prava i morala.
 
- Spominjali ste tradiciju zagrebačke Židovske općine. Hoće li ovo što se sad događa biti mrlja na toj tradiciji?
 
- To će svakako biti tamnija točka. Godina 1841. bila je slična kriza. Tada je u Zagreb došao reformistički rabin koji se zvao Mavro Goldman i koji je postigao da se suspendira već starog i ortodoksnog rabina Arona Palotu. Pokazalo se, međutim, da je Goldmanov reformizam bio teški oportunizam, jer je on poslije mirno prešao na kršćanstvo i izdao židovstvo. To je nesumnjivo tamna točka. Današnje vodstvo Općine isto tako traži reformiranog rabinera, pa su zabunom naletjeli na čovjeka koji je sudjelovao u korupcionaškim slučajevima. Sadašnja kriza dugoročno će sigurno biti prevladana, ali ta je Općina unatrag dvadeset i više godina bila otvorena prema javnom životu ove zemlje i mislim da je imala pozitivnu ulogu u tom životu, i trebat će dosta vremena da tu reputaciju ponovno stekne. Ta pozitivna reputacija u jednom se minijaturnom obliku silno afirmirala putem židovskoga vrtića u koji su petnaest godina išla i židovska i nežidovska djeca, u koji su vrlo ugledni ljudi hrvatskog javnog života slali svoju djecu i unuke, i taj je vrtić bio malo rasadište buduće tolerancije i uzajamnog razumijevanja. Taj vrtić i dalje djeluje, ali je nažalost izgubio svoj dotadašnji pluralistički karakter i reputaciju. Dakle, gubitak pluralističkog i otvorenog karaktera Općine gubitak je i za hrvatsko društvo: to ne treba predimenzionirati, ali svakako je gubitak.
 

- Govorili ste o fanatizmu mržnje koji je načeo i Židovsku općinu. Kako stvari s mržnjom stoje u Hrvatskoj na početku 2006. godine?
 
- Pored svih onih općenitih i poznatih karakteristika, obilježje 2005. godine jest nastavak odumiranja svakovrsnih fanatizama. Ta pojava odumire već sedam-osam godina, počelo je svršetkom rata i potkraj Tuđmanove vladavine. Nastupom Mesića, pojavom drugih okolnosti i ponašanjem samoga Sanadera, fanatizam mržnje izumire i pod utjecajem vlasti. Postoje, nažalost, i njegovi recidivi koji su žilavi, premda se desnica verbalno reformira i ne treba podcjenjivati tu reformu. Kaže se da vuk dlaku mijenja, ali ćud ne: i drukčija dlaka, međutim, stvara drukčiju atmosferu oko sebe. Javne riječi stvaraju obavezu i emitiraju drukčiju energiju oko sebe, bez obzira na unutarnje osjećaje. Kao primjer recidiva mržnje mogu navesti nedavno objavljenju knjigu Živka Strižića "Žrtvoslov slunjskoga kotara". Došlo je vrijeme da ne budemo jednostrani i da ne govorimo jednostrano samo o žrtvama ustaškog terora ili samo o žrtvama komunizma ili samo o žrtvama koje su pale od četničke ili partizanske ruke. Danas je vrijeme da govorimo o svim žrtvama, i jednima, i drugima, i trećima, bez huškačkog napuhavanja i bez uvredljivih minimalizacija. Strižićeva knjiga ne preza od toga da neke Hrvate iz tog kraja, koji su poginuli kao partizani, proglasi ustašama koji su ubijeni na Bleiburgu. Ne preza ni od drastičnog umanjivanja srpskih žrtava u slunjskom kotaru. To je, dakle, čisti falsifikat koji je motiviran mržnjom i fanatizmom, a simbioza ta dva zla najveće je zlo.
 
Korijenje zla
 
- Koliko znam, jedno poglavlje knjige koju upravo pišete bavi se fanatizmom mržnje. O čemu će još govoriti knjiga i kad će izići, ako pitanje nije nepristojno?
 
- Radni naslov je "1941.", jer polazi od te godine kao jednog od glavnih korijena zla, ali se ne zaustavlja na njoj, jer spominje i 1945. i druge godine koje držim grešnima. Riječ je o kombinaciji memoaristike i historiografije, o pojedinačnim sudbinama uronjenim u opća zbivanja. Za dva-tri mjeseca navršit ću tri godine rada na toj knjizi i moglo bi mi se posrećiti da na trogodišnjicu dovršim rukopis.

ŽIDOVSKOM OPĆINOM VLADA DEMOKRATURA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.