Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Virtual Tribune

Pisma

Stranica obnovljena:
5. siječnja, 2006.

Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
KRETENIZAM
4. siječnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Za sve loše što nam se događa tješimo se tranzicijom. I još se tješimo - bio je rat, kao da on već sam po sebi nije pravi kretenizam, pa se i razdoblje tranzicije, kao, ne računa od '90., nego se toj pojavi, poput neke virusne bolesti, daje još i još vremena da prođe.

Hrvatska tako živi takozvano prijelazno razdoblje iz socijalizma u kapitalizam već punih 15 godina i nikako da prijeđe, pa se čini kao da je tranzicija zapravo postala društveno uređenje u kojemu uživa većina građana. A življenje je to u potpunom kretenizmu, poretku apsolutno uništenih vrijednosti, kretenizmu već ukorijenjenom, nametnutom kao etičko i estetsko mjerilo kojega zajedničkim snagama grade mediji i posredno njihovi konzumenti. Pa evo, ako se uzme samo razdoblje od nekoliko dana, vrijeme novogodišnjih praznika, uz tek skromniju analizu TV-programa i novinskih izdanja, postaje jasno kako je vrag skroz odnio šalu, te da je trivijalizacija ukupnog života odnijela konačnu pobjedu. HTV se pravi kako nije ništa kriva, ta kuća i nema svoj vlastiti program, ne proizvodi ništa suvisloga, štoviše, kod svake ozbiljnije teme njena kadrovska piramida puca po šavovima, one druge, takozvane komercijalne televizije, rasadište su svakovrsnog smeća, tu se ne zna tko producira veću količinu kretenizma, tobožnji voditelji blesavih emisija ili njihovi gosti, ali efekt je u svakom slučaju razoran, a javnost uspješno zaglupljena apsolutnom banalizacijom.

Tako je ubrzano krojen ukus čitavih generacija, njihov odnos prema stvarima, uvjerilo ih se kako je ta virtualna stvarnost, oslikana blještavim bojicama i jedva sricanim rečenicama, jedina prava, te da drugih vrijednosti nema, ukinute su, jer su ionako bile vrijedne prijezira baš kao i prošli, socijalistički režim. I OK, sve bi to bilo legitimno, nek izvoli ko voli, kada bi postojao pravi izbor.

Ali kretenizam, kao drugo ime za hrvatsku tranziciju, mrzi svaku drukčijost, pa je zato skoro sve posvećeno podilaženju najnižeg ukusa koji postaje većinski, masovan, žutilo se bolje trži, i nije važno radi li se o Hamdiji - koji je osvojio milijun kuna u jednog tupoj, idiotskoj emisiji i čija je pobjeda dočekana s oduševljenjem jer bi imala značiti kako Hrvati eto ne pokazuju netrpeljivost prema svojim Romima i ostalim nacionalnim manjinama, nego da su jedan širok, otvoren narod - ili o izboru za osobu godine. I to ne na nekoj komercijalnoj televiziji ili drugorazrednoj novini, nego u ozbiljnom političkom tjedniku koji će po vlastitom izboru gurnuti pod nos čitateljima "deset veličanstvenih 2005", a potom iz pera najproduktivnijeg hrvatskog književnika i samoproglašenog gurua književne scene u Hrvata, odaslati tekst kojega se ne bi posramila ni početnica na nekoj od komercijalnih TV-postaja.

Elem, s velikih sjajnih stranica "nacionalnog tjednika" smiješe nam se Severina, pa Bandić, pa Tadijanović, pa Tonči Huljić, pa Lana Pavić... Who the fuck is Lana Pavić? - pitate se, potpuno neuki, ali tu je književnik–novinar da vam objasni i koji, prije podrobnije analize svakog od "veličanstvenih deset", kaže kako je pred nama "jedna reprezentativna ekipa", te da "ostaje nada" da smo "razmišljajući o njima postali barem malo bolji ljudi", te da nas je "Lanin slučaj uputio na to da na tuđe razvode gledamo s manje zlobe", itd., itd., sve bedastoća do bedastoće, ali sve uvijeno u pokušaj mudrog, pače književnog odnosa prema vrijednostima koje su, eto, obilježile prošlu godinu. Pa je Dragutin Tadijanović "heroj 2005" samo zato što je doživio stoti rođendan, Milan Bandić je "heroj" jer "ma što o njemu mislili, Zagreb nikada nije imao takvog gazdu", izvjesni Tonči Huljić je "veliki guru lokalnog sapuničarstva" koji je "prilično uspješno odsapunjao već dvije serije"...

Ali naš se književnik i kolumnist političkog tjednika ne zaustavlja, on, ponesen svojom ulogom edukatora i tumača pravih vrijednosti i "heroja" među Hrvatima, nadalje proglašava Severinu, ni manje ni više nego, "najhrabrijom ženom javne scene" koja "premda ne teži skandalima, upravo suprotno, svako njeno pojavljivanje izazove nečiji bijes" itd., itd. A "najhrabrija žena javne scene" za to je vrijeme cijukala i cupkala najstrašnije narodnjake, otužno uveseljavajući još otužniju publiku na nekom opskurnom trgu u nekom crnogorskom gradiću, dakako za velike novce, pa je taj njen "koncert" za kojega, rekao bi književnik, treba imati muda, prenosila, a tko drugi, nego onaj srpski pandan hrvatskim televizijama, TV-braće Karić.

I kao šlag na kraju, među "deset veličanstvenih", a iz dobrohotnog opisa Globusova kolumnista, saznajemo i za lik i djelo gospodične Lane Pavić. Naravno, ni uz najveći moždani napor ne uspijevamo razaznati čime je to dotična dama zadužila javnost u protekloj godini, ali nam književnik i kolumnist tumači da je to zato što se udala, pa razvela, pa se "u čitavoj priči ponijela baš onako damski", pa tu još ima opet nešto lamentiranja o patrijarhalnom društvu "kakvo je nažalost naše" i slične bljezgarije koje su, baš kao i čitav taj novogodišnji kupus skuhan od nekoliko estradnih grla, prava mjera onoga tranzicijskoga kretenizma koje ima pretenziju, ne samo tiražnu, nego još i onu odgojnu. A svatko od onih malobrojnih Hrvata koji ne znaju što je to Lana Pavić ili ne misli da je Severina "najhrabrija žena javne scene" riskira da na sebe navuče gromki bijes one književne statue koja, eto, nalazi vremena da se bavi i društveno korisnim radom – educiranjem Hrvata o tome čime se moraju baviti, e da bi postali "heroji" i uzor širem puku.

Samo usporedbe radi, mada ni prema tome kapitalističkom svijetu nipošto ne treba imati suvišak iluzija, američki je Time, utjecajan kao rečeni domaći tjednik, također birao osobu godine, ali tu je, uz sumnjivo vrijedne domaće bogataše-mecene, među one evropske ipak uklizalo i nekoliko osoba čijim izborom taj tjednik pokazuje svoju distancu od onoga žutila kakvo ustrajno producira naš domaći žurnalizam. Umjesto Severine tu je Dounia Bouzar, antropologinja koja se bori protiv segregacije muslimanske populacije u Francuskoj, umjesto "sapuničara" tu je vozač podzemne željeznice u Londonu, a umjesto te Lane Pavić tu je Jeneviev Jurgenson, novinarka i osnivačica Lige za borbu protiv nasilja u prometu, čiji je rad rezultirao radikalnim smanjenjem broja poginulih na cestama. Hm, da, ali što sve to vrijedi ako ne može prodati novinu? Zato prokušani recept našega tranzicijskog kretenizma i jest provociranje slinjenja, po mogućnosti identificiranja sa skupo odjevenim "herojima" i "heroinama", još ako su snimljeni u "luksuznoj koncept trgovini" supruge generala Zagorca, pa je tu još i tekst kojemu se, jel'te, mora vjerovati... Jer autor nije samo puki novinar. Nego sapuničar, pardon, književnik!

NASLOVNICA