AKROBAT U HAAŠKOM CIRKUSU
Ivica ĐIKIĆ
4. svibnja, 2006.

Slobodan Praljak, narcisoidni hercegovački osobenjak, rat je doživio kao idealnu priliku za vlastitu društvenu afirmaciju, poraće kao savršenu šansu za stjecanje golemog bogatstva u Hrvatskoj i Hercegovini, a sudski proces u Haagu kao odličan poligon za patriotsku cirkusku predstavu u kojoj će odigrati ulogu glavnog akrobate što će pobrati ovacije na otvorenoj sceni. Njegova multimedijalna haaška prezentacija zatajene istine o hrvatskom angažmanu u BiH pri tom nailazi na fascinaciju velikog dijela domaćih žurnalista i tzv. hrvatske javnosti, što bi valjda trebalo konačno otvoriti oči jednostranoj međunarodnoj zajednici

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Sudeći prema višesatnom povijesno-politološko-sociološkom predavanju koje je potkraj prošloga tjedna održao u sudnici Haaškoga tribunala, Slobodan Praljak nije naumio dokazivati vlastitu nevinost i nepovezanost sa zločinima nad nehrvatskim življem u tzv. Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni, nego se odlučio za multimedijalnu obranu Republike Hrvatske i njezine nekadašnje političke vrhuške od haaške optužbe o udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bilo pripojenje jednog dijela Bosne i Hercegovine: kako nas uči prvostupanjska presuda Tihomiru Blaškiću – koja je iznosila četrdeset i pet godina zatvora i koja je bila takva zahvaljujući tome što su Blaškić i njegov odvjetnik Anto Nobilo uglavnom branili Franju Tuđmana i Gojka Šuška – prilično je izvjesno da Praljkova obrambena strategija vodi izravno na dugogodišnju robiju, ali ovdje se nećemo baviti rečenim evidentnostima, jer optuženik ima pravo da se brani na svaki zamisliv način i da pritom poduzima sve za što misli da mu može biti od pomoći.

Valja se, međutim, pozabaviti fasciniranošću velikog dijela domaćih žurnalista i tzv. hrvatske javnosti Praljkovim retoričko-istraživačkim pregnućima i njegovom haaškom prezentacijom zatajene istine o hrvatskom angažmanu u BiH, kao što se treba pozabaviti i javnim divljenjem narcisoidnom hercegovačkom osobenjaku koji je rat doživio kao idealnu priliku za vlastitu društvenu afirmaciju, poraće kao savršenu šansu za stjecanje golemog bogatstva u Hrvatskoj i Hercegovini, a sudski proces u Haagu kao odličan poligon za patriotsku cirkusku predstavu u kojoj će on, Praljak, odigrati ulogu glavnog akrobate što će pobrati ovacije na otvorenoj sceni.

Rušenje Starog mosta

Tako se danima ispisuju plahte novinskih tekstova o desecima tisuća dokumenata koje su prikupili Praljak i njegovi istražitelji, o stotinama kilograma papira s novim činjenicama što dokazuju da je Hrvatska bila spasitelj a ne agresor u Bosni, o igranim filmovima što su snimljeni u zagrebačkom Jadran filmu a koje se – bez odmaka u vidu posprdnosti – svrstava u oslobađajuće dokaze, o snimkama i grafikonima što konačno otvaraju oči jednostranoj međunarodnoj zajednici i objašnjavaju povijesni kontekst u kojemu rat s početka devedesetih nije, naime, predstavljao tragediju, nego završetak tragedije koja je počela 1918. godine.

U toj tragediji koja je tekla sedamdesetak godina, šezdesetogodišnji Slobodan Praljak – sin najzloglasnijeg poslijeratnog hercegovačkog oznaša i udbaša Mirka Praljka – uspio je završiti elektrotehniku, kazališnu režiju, te filozofiju i sociologiju, s tim da je potonji studij okončao diplomskim radom pod naslovom "Sloboda i moral u Marxovoj filozofiji". Godine 1989. snimio je svoj prvi i posljednji igrani film (izuzmemo li najnovije uratke namijenjene Haaškome sudu) koji se zvao "Povratak Katarine Kožul" i za koji su scenarij zajednički napisali Abdulah Sidran i Praljak, no u okolnostima tekuće hrvatske tragedije nitko nije prepoznao talent i neopjevanu ambiciju gorostasnog Čapljinca da bude važan i da njegova važnost bude prepoznata u najširim slojevima: kad je nekoliko godina kasnije postao važan i po zlu poznat i izvan domaćih prostora, doživio je da ga prilikom jednog slučajnog susreta odbije pozdraviti Alma Prica, glumica koja je tumačila glavnu ulogu u njegovu jedinom filmu.

Ali Praljku više nije bilo bitno tko ga pozdravlja, a tko ne, jer je previše truda i morala bio žrtvovao da bi se domogao slave i da bi se osvetio svom prethodnom životu: ne zaboravimo, naime, da je riječ o čovjeku koji je godinama uživao u tome da ga se direktno povezuje s naredbom o rušenju mostarskog Starog mosta, pa je redovito davao dvosmislene izjave o tom događaju, vazda naglašavajući da bi srušio i nekoliko takvih mostova za "mali prst svoga vojnika".

Praljak je, usto, uživao i u velikim gestama, te je imao običaj bijesno izlaziti iz svog privremenog štaba u Prozoru, penjati se na tenk s kalašnjikovom u rukama i teatralno pozivati vojsku da ga slijedi u neuspješne pohode na Gornji Vakuf; volio je ratnim reporterima uskraćivati intervjue i zauzvrat im nuditi plitka filozofska razmatranja o naravi ratovanja i patetične recitacije; imao se običaj usred rata, naoružan i uniformiran, pojavljivati u zagrebačkim glumačkim okupljalištima i demonstrirati vlastitu važnost likovima iz prošlog života. U isto vrijeme, kao zapovjednik Glavnog stožera HVO-a nije se usuđivao učiniti išta što bi se kosilo s voljom i interesima širokobriješkog ratnog šerifa Mladena Naletilića Tute, pošto je znao kakav je okus cijevi Tutina pištolja.

AKROBAT U HAAŠKOM CIRKUSU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.