BRAĆA PO MRTVILU
Ivan LOVRENOVIĆ
4. svibnja, 2006.

Glavninu snaga za rušenje ustavnih promjene dale su Stranka za BiH i novi HDZ; ostali su bili samo "slova i brojke". To treba zapamtiti. Jedino, naime, u čemu se ove dvije stranke mogu složiti, jedino gdje mogu funkcionirati zajedno i naći nekakav zajednički (podijeljeni) interes – to su Federacija i Bosna i Hercegovina u daytonskome statusu quo. U bilo kojem drugom okviru i kontekstu nemoguće je zamisliti bilo kakvu podudarnost između njih, jer su politički i ideološki potpuno disparatne, što se vidjelo već i u disparatnosti njihove argumentacije protiv ustavnih promjena

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Nakon deset godina hibernacije u daytonskom zamrzivaču, Bosna i Hercegovina bila je dobila jednu tanku, ali važnu priliku da pokrene proces vlastite političke reanimacije, usvajanjem ustavnih promjena što su ih inicirale i moderirale Sjedinjene Američke Države, a kompromisno dogovorili lideri najjačih bosanskohercegovačkih političkih stranaka. Kada su ti prijedlozi 25. i 26. travnja u Parlamentu Bosne i Hercegovine propali ne dobivši dovoljan broj zastupničkih glasova, na zamrzivač je nabačena još jedna čvrsta brava, a Bosna i Hercegovina se suočila s potpunom neizvjesnošću u pogledu nove prilike za njegovo otvaranje.

Unatoč 26 pozitivnih glasova (od 42 zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine), o sudbini ustavnih promjena odlučilo je, po pravilu o dvotrećinskoj većini, 16 negativnih glasova. Iza njih su stajali zastupnici Silajdžićeve Stranke za BiH, zastupnici HDZ-a koji su nedavno, svi osim jedne zastupnice, prešli u novu stranku – HDZ 1990 i osnovali novi klub, te jedan zastupnik minorne Republikanske stranke, i jedan iz ultranacionalističke stranke Šešeljevih srpskih radikala(!). No, to šareno političko društvo ipak je sakupilo samo 14 glasova, nedovoljno za prevagu. Stvar se nije mogla riješiti bez “prebjega”, što se i dogodilo. Toj su se strani kod glasanja priklonili Sead Avdić, nekadašnji socijaldemokrat, a onda “osamostaljeni” nezavisni zastupnik, te Mehmed Žilić, član SDA i nekadašnji ministar MUP-a Federacije (upravo u vrijeme atentata na Jozu Leutara, koji mu je bio zamjenik).

Iako se u početku izjašnjavao kao pristalica promjena, Avdić nije bio posebno iznenađenje, jer se nikada nije odlikovao osobitim integritetom. Žilić je, pak, izazvao pravi mali potres, jer je kroz stranku napravio karijeru i uvijek bio partijski poslušnik, a nikada se nije isticao nikakvim osobnim političkim kapacitetom ni mišljenjem. Zato se o njegovom postupku vrte različite spekulacije – od KOS-ovskih dosjea, do ordinarne kupovine. Bilo kako bilo, vrh SDA je njegovu gestu doživio vrlo ozbiljno, te ga drugi dan nakon događaja isključio iz stranke.

Bolno uviđanje

Nakon što se, dakle, podignula zavjesa, vidjelo se da su glavninu snaga za rušenje ustavnih promjene dale Stranka za BiH i novi HDZ; ostali su bili samo slova i brojke. To treba zapamtiti. Jedino, naime, u čemu se ove dvije stranke mogu složiti, jedino gdje mogu funkcionirati zajedno i naći nekakav zajednički (podijeljeni) interes – to su Federacija i Bosna i Hercegovina u daytonskome statusu quo. U bilo kojem drugom okviru i kontekstu nemoguće je zamisliti bilo kakvu podudarnost između njih, jer su politički i ideološki potpuno disparatne, što se vidjelo već i u disparatnosti njihove argumentacije protiv ustavnih promjena.

HDZ 1990 svoje je protivljenje promjenama isključivo i jedino zasnivao na motivu borbe za ravnopravnost hrvatskoga naroda, ocjenjujući da predložene promjene ne osiguravaju sredstva za njezino ostvarivanje. Kad se stvar konkretizira i ogoli, biva jasno da je riječ o principima veta, autonomije, te o onomu što bi se, u našemu političkom žargonu, moglo nazvati principom “etničkoga glasanja”. Iza toga je, u ime obrane hrvatskih prava, stala i Biskupska konferencija BiH, a na svoj način i kapitul Bosne Srebrene prilikom redovnih izbora u bosanskoj franjevačkoj provinciji. Jednoga dana, ako se u Bosni i Hercegovini ikada otvore produktivni razgovori o uređenju države na evropskim konsocijacijskim načelima, uvidjet će se da su to načela bez kojih je nemoguće zamisliti pravedno uređenu višenacionalnu državu, u kojoj se politička struktura ne temelji na dominaciji jedne – “većinske”, “državotvorne” – nacije.

Za dogmatski tvrdokorne zastupnike “građanske države”, od kojih je Silajdžić trenutno najeksponiraniji, ali uopće nije jedini, bit će to bolno uviđanje, no za Bosnu i Hercegovinu bi bilo vrlo korisno da se oni s njime suoče što prije. Veliko je pitanje da li je ad hoc stvoreni “hrvatski blok”, rušeći ovaj zametak ustavnih promjena, izabrao pravi način i put da se do takvih razgovora uopće dođe, ili ih je blokirao i odgodio za tko zna kako daleko vrijeme. To je osnovni paradoks aktualnoga hrvatskog stanovišta, koji nisu prepoznali ni političari, ni biskupi, ni franjevci.

BRAĆA PO MRTVILU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.