LJUBAV SE TRŽI
Mima SIMIĆ
4. svibnja, 2006.

Od skromnog filmskog programa marginalne kulturne manifestacije koja je na početku gotovo graničila sa zakonom, LLGFF je danas izrastao u jedan od najvećih britanskih filmskih festivala, organizira ga Britanski filmski institut, a nakon dvotjednih londonskih projekcija kreće na turneju po više od četrdeset britanskih gradova. Festival je u posljednja dva desetljeća svjedočio ne samo promjenama u zakonu već je prepoznat itekakav tržišni potencijal gay-friendly kulturalnih proizvoda i njihovih konzumenata, pa su se među festivalskim sponzorima našli Renault, Deutsche Bank, Credit Suisse, JPMorgan itd.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Dok se Queer Zagreb nejakim nožicama i ručicama pokušava izboriti za konačno udomljenje na hrvatskoj kulturnoj sceni, LGBTQ festivali u nekim zemljama (odnedavna dostupnim i bez vize!) već odavno su punoljetni, opako nabildani i vrlo, vrlo privlačni. Londonski lezbijski i gej filmski festival (LLGFF) u travnju ove godine slavio je svoju dvadesetu obljetnicu – događaj koji nijedna filmska kritičarka koja imalo drži do sebe nije smjela propustiti.

Na krilima jeftinog, a kvalitetnog Wizz Aira (plaćeni oglas) stremih prema britanskoj prijestolnici, a strepnju izazvanu čudnim treskanjem prvoklasne limarije ublažavah maštarijama o preko dvije stotine filmskih naslova koji će mi se uskoro naći nadohvat ruke, uz čašu vrhunskog šampanjca koji mi usnama prinosi Angelina Jolie. Utaman kad mi je krenula uručiti Oskara za doprinos na polju filmske kritike, publika poče tako glasno pljeskati da me probudi, te ustanovih da se zrakoplov upravo ukotvljava u lutonskoj zračnoj luci...

Od skromnog filmskog programa marginalne kulturne manifestacije koja je na početku brojala svega devet naslova i gotovo graničila sa zakonom (u to vrijeme u Britaniji je na snazi bio zloglasni "Section 28", zakon koji je branio "promoviranje" homoseksualnosti u britanskim školama), LLGFF je danas izrastao u jedan od najvećih britanskih filmskih festivala, organizira ga Britanski filmski institut, a nakon dvotjednih londonskih projekcija kreće na turneju po više od četrdeset britanskih gradova.

Lijek za homofobiju

Festival je u posljednja dva desetljeća svjedočio ne samo promjenama u zakonu (od kraja 2005. u Britaniji su legalizirani istospolni brakovi, kao i usvajanje djece unutar istih), već je prepoznat i itekakav tržišni potencijal gay-friendly kulturalnih proizvoda i njihovih konzumenata, pa su se među festivalskim sponzorima našli Renault, a bogme i banke članice tzv. "LGBT interbank foruma", među kojima su Deutsche Bank, Credit Suisse, JPMorgan i dr.

Najdjelotvorniji lijek za homofobiju, čini se, jest kapital. Odbijajući prihvatiti okrutna kapitalistička pravila (standardna cijena ulaznice na festivalu bila je 85 kn po projekciji, a za "gala" projekcije valjalo je izdvojiti i preko 150 kn), vješto se domogoh službene akreditacije, te se bacih na festivalski katalog, pažljivo odabirući filmove koje ću pogledati tijekom sedmodnevnog pohađanja festivalskih događanja. Svečano otvaranje festivala pripalo je filmu Happy Endings redatelja Dona Roosa (naklonost kritičarke stekao filmom The Opposite of Sex), svojevrsne komedije u kojoj se nekoliko obiteljskih, prijateljskih i psihijatrijskih priča isprepliću i sporadično sretno raspliću. Ono zbog čega je spomenuti film nesumnjivo dobio privilegiranu centralnu poziciju na festivalu bilo je gostovanje samog redatelja, kao i jedne od glavnih glumica, megapopularne Lise Kudrow, od koje, nažalost, nisam uspjela dobiti ekskluzivni intervju, jer kad stigoh pred kino Odeon na Leicester Squareu, ona već odavno bijaše otprašila nazad u Ameriku.

Nimalo obeshrabrena ovakvim, donekle jalovim, početkom festivala, vratih se planiranju. Od inih centralnih projekcija najviše me zaintrigirao film Putovanje (Sancharram), redateljice Ligy J. Pullappally – prvi indijski film koji tematizira lezbijsku žudnju, ne smještajući je pritom u okvir perverzije i/ili propale heteroseksualne romanse. Ono što me najviše privuklo ovom filmu bila je informacija da je redateljica inače odvjetnica na polju ženskih prava, a njezina motivacija da snimi film bila je da pomogne smanjiti broj lezbijskih samoubojstava na jugu Indije. Bila je to odlična prilika da se pozabavim relevantnim problemom odnosa aktivizma i umjetnosti, tj. pitanjem (ne)mogućnosti njihove harmonične simbioze unutar umjetničkog djela.

Mora li aktivizam nužno biti didaktičan (što obično guši poetsku/umjetničku funkciju djela), ili je aktivizam već puka činjenica da se lezbijstvo prikazuje u afirmativnom, "normalizirajućem" tonu? Filmu sam se osobito radovala zbog paralela koje mi se činilo da ću moći povući sa situacijom u hrvatskoj kinematografiji, koja lezbijstvo gotovo u potpunosti zaobilazi, a kad ga se i dotakne, takvi radovi teško da se mogu koristiti u svrhu uveseljavanja suicidalnih lezbijki.

LJUBAV SE TRŽI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.