MIRKO KOVAČ: IZ STAROG ROKOVNIKA (1)
KIŠ U IMOTSKOM I SUSRET S TINOM
Mirko KOVAČ
4. svibnja, 2006.
Sjećam se, sasvim se dobro sjećam, kako je neki čovjek htio
sjesti za naš stol, a Tin mu nije dopustio. "Zar ne vidiš da dajem
intervju za Le Mond", obrecnuo
se na nj. Čovjek je potom sjeo za drugi stol i cijelo vrijeme gledao prema nama.
U jednom času Tin je rekao: "Ne mogu podnijeti ovaj teleći pogled."
Ustao je, a ja sam mislio da se rastajemo, da je to kraj našeg susreta, ali on
je tada spustio ruku na moje rame i došapnuo mi: "Vodim te u jedan podrum
gdje se pije najbolji pelješki plavac
i gdje se mogu pojesti frigani gavuni"
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
U crno ukoričenom rokovniku '75 sa zlatotiskom Poslovni dnevnik našao sam neke male
zapise, ideje i skice, te i bilješke o putovanju s Danilom Kišom i njegovom suprugom u Imotski; mislim da je to bilo u
drugoj polovici sedamdesetih godina. Rokovnik nisam koristio da bih svoje
bilješke datirao, bio je već dobrano zastario, ali fini raznobojni papir
privlačio me da ponešto zabilježim; čak sam i na glatkoj strani umetnutih Rabuzinovih reprodukcija rado pisao. Danilo i Mira željeli su vidjeti Bobin
rodni kraj o kojemu su imali tek neke predodžbe mahom s njezinih slika, a nikad
ranije nisu te krajeve vidjeli. Zajedno smo ljetovali u Dubrovniku i naglo
odlučili otići za Veliku Gospu u Imotski, a odatle u Beograd.
Planirali smo kratak posjet, a ostali nekoliko dana. Odsjeli
smo u hotelu Imota, ali smo
svakodnevno obilazili Imotsku krajinu, jezera, pejzaže s Bobinih slika, tvrđave i kule, stećke ili ostatke nekih
ranokršćanskih bazilika. Danilo je
bio uporan da baci kamenčić u Crveno jezero; zadugo nije uspijevao, a onda su
mu Bobini rođaci otkrili tehniku
bacanja. Bio je fasciniran krajolikom, te Imotskim kao gradom. Svemu se divio,
čak i velikim rajčicama u restoranu kod Zdilara.
Za Imotski je rekao da je to mediteranski grad prenesen u unutrašnjost.
Jednom smo, nakon večere kod Bobinih rođaka u Prološcu, vraćajući se u hotel, svratili da
posjedimo pokraj dva mala jezera, Dva oka,
kako ih zovu. Posvuda uokolo su livade i šumarci; trava doseže do ruba
jezeraca. Predahnuli smo u toj tišini, leškarili u travi; naše su vile švrljale
oko malih jezera. Bili smo zagrijani vinom, pa smo u neko doba počeli
recitirati - večer je bila kao stvorena za poeziju. Ja sam recitirao Tina, Danilo Adyja i Baudelairea;
obojicu je genijalnih pjesnika prevodio. Te večeri smo odlučili da sutradan
odemo u Krivodol, selo blizu Imotskoga odakle potječe Tin Ujević.
Dan uoči odlaska iz Imotskog još smo jednom posjetili Vinariju i Bobin mozaik od blizu sto četvornih metara u svečanoj dvorani. Za
sretan put u Vinariji smo dobili
pakete vina i nekoliko boca travarice Iva.
Na povratku za Beograd svratili smo do crkve Uznesenja Marijina na Širokom Brijegu; ondje sam htio nabaviti neke
knjige prijeko mi potrebne za "gradnju romana", kao što je fra Didaku Buntiću bila potrebna pržina za
gradnju crkve u teškim vremenima Prvog svjetskog rata. Crkve i romani ispadnu
najbolje baš u teškim vremenima.
Hercegovački klesari
Potražili smo fra Jozu
Pejića; Boba ga je poznavala,
ali on bješe otputovao u Mostar, pa nas je primio jedan stari fratar. U blagovaonici
je bilo ugodno, lijepo smo počašćeni, a fratar je sve vrijeme, nekako dobrodušno
i pitomo, gledao naše žene, čas jednu čas drugu, a na nas dvojicu gotovo da i
nije obraćao pažnju, a i mi se nismo previše trsili da je izazovemo. O Bobi i njezinu mozaiku u Vinariji sve je znao, a potom i o
njezinoj očevoj i majčinoj obitelji. Bobina
je majka od Kokića; stari fratar
nam je rekao da je ta loza, ta obitelj imala barem jednog fratra u svakoj
generaciji. Svećenik je uzeo Bobinu
ruku i rekao:
"Je li moguće da su ženske ruke mogle napraviti onakav
mozaik." Kad smo izašli iz blagovaonice i našli se ispred crkve ja sam ga
počeo zapitkivati o gradnji Crkve i samostana, o slavnoj širokobriješkoj
gimnaziji, o "kitnjastom hrastu" pod kojim su se nekad držale mise,
te o mnogim detaljima i imenima; bio sam dobro potkovan, jer sam u to vrijeme
još radio na romanu Vrata od utrobe,
pa sam jedva čekao povratak kući da bih nastavio s pisanjem.
Ne samo stari fratar nego i Kiš bijaše začuđen mojim poznavanjem povijesti sakralnih građevina
u tom dijelu Hercegovine. Još davno sam naišao na priču kako su crkvu Uznesenja Marijina počeli graditi
talijanski majstori i Hrvati iz Dalmacije, ali uz njih su klesarski zanat
izučili hercegovački čobani koji su nadmašili svoje učitelje i poslije radili u
Dalmaciji i Italiji; otuda neke dalmatinske obitelji vuku korijene iz
Hercegovine. Kako se bijah o svemu tome raspričao, a rabio sam i turcizme, pa
sam više puta umjesto riječi klesar govorio taščija,
što je fratra navelo da mi duhovito ponudi posao vodiča i tumača. On nas je
doveo do jedne ograde, tu smo stajali i promatrali krajolik.
KIŠ U IMOTSKOM I SUSRET S TINOM
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|