KROĆENJE STVARNOSTI
Igor LASIĆ
4. svibnja, 2006.

Najviše motiva sam našao u novinama. Adnan Buturović je u Slobodnoj Bosni, nakon hapšenja dvojice otmičara, objavio priču sa puno bizarnih detalja, a iz razgovora sa prijateljem iz te redakcije, Nedimom Hasićem, saznao sam kako je neke činjenice prešutio, jer su bile beskrajno blesave. Već dugo živim s ovom pričom, pa više nisam siguran šta se stvarno zbilo, a šta sam ja izmislio. Pamtim nekoliko detalja: fotografiju jedne od žrtava napravljenu nakon povratka kući, na kojoj djevojčica usisava, a ispod piše kako se vraća svakodnevnim obavezama i dječijim radostima!

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Sarajevskog novinara i urednika Emira Imamovića odsad ćemo najavljivati i kao pisca, ma koliko se on ovdje protivio takvoj inauguraciji. Naime, upravo je objavljena njegova prva knjiga, roman "Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince" (AGM, Zagreb), veoma ozbiljna, a urnebesna komedija o istinitom slučaju – otmici četiriju djevojčica i pratećem nizu krajnje čudnovatih događaja u suvremenoj Bosni i Hercegovini. Ako je u BiH, kako kaže Imamović, više išta čudno...

- Roman ste pisali po istinitom događaju, što znači da su ga danima pratili mediji. Kako je izgledala čitava situacija?

- Zapravo sam najviše motiva i našao u novinama. Adnan Buturović je u Slobodnoj Bosni, nakon hapšenja dvojice otmičara, objavio priču sa puno bizarnih detalja, a iz razgovora sa prijateljem iz te redakcije, Nedimom Hasićem, saznao sam kako je neke činjenice prešutio, jer su bile beskrajno blesave. Već dugo živim s ovom pričom, pa više nisam siguran šta se stvarno zbilo, a šta sam ja izmislio. Pamtim nekoliko detalja: fotografiju jedne od žrtava napravljenu nakon povratka kući, na kojoj djevojčica usisava, a ispod piše kako se vraća svakodnevnim obavezama i dječijim radostima! Sjećam se i da je svako ko je u kući imao visak, dvadeset dekagrama graha, neoprano suđe od kafe i ostale stvari pogodne za proricanje budućnosti, dobio prostor u novinama da kaže gdje su djevojčice.

Ipak, moram priznati kako sam, kao valjda i sav normalan svijet, zbilja bio zabrinut činjenicom da su djeca oteta i da sam u onome što će kasnije postati materijal za tekst pronalazio nove razloge za strah. Lako je sada, kad se sve dobro završilo i uglavnom zaboravilo, praviti cirkus. Ne mogu ni zamisliti kako su se roditelji otete djece osjećali. Zato i nisam razgovarao sa akterima događaja niti se trudio da bilo šta, osim motiva i najbizarnijih detalja, bude vezano za događaj o kojem govorimo. Da jesam, ne bih mogao napisati komediju. Ljudskoj se nesreći, ma koliko bila satkana od apsurda, možeš smijati samo dok unesrećene ne upoznaš.

Mladunče dinosaurusa

- Za sve te događaje saznao sam prvo u kafani, tamo ste nam ih prepričavali prije dvije godine. A rijetke su dobre kafanske priče koje postanu i dobri tekstovi, pa većinu zaboravimo...

- Jebeš priču koja se ne može ispričati u kafani! Kad kažem kafana, ne mislim na mesingano mermerne ordinacije u kojima se okupljaju muškarci sa neizbježnim ključem od terenca, mini mobitelom i maksi bicepsima, i žene koje doručkuju kafu bez šećera i kofeina, ručaju salatu, a večeraju jeger i kokain. Kafana – Nostalgija ili Dom za vješanje u Sarajevu – je mjesto za pijenje i propadanje, ali i jedinstvena institucija u kojoj se status ne kupuje nego stiče. Vi ste u pravu kada kažete da puno dobrih priča ode sa dimom čim konobar otvori vrata da se objekat izrači.

Čuo sam da je Avdo Sidran svaku svoju veliku rečenicu – a napisao ih je bezbroj – prvo provjerio za kafanskim stolom. Zašto to drugi ne rade? Mislim da je riječ o kombinaciji lijenosti i nepotrebnih težnji da se ne piše onako kako se priča, nego da se u onome što će dobiti CIP katalogizaciju bude neviđeno pametan. Ja sam neke od najboljih rečenica – ako takvih imam – pokupio sa šanka i oko meze. Recimo onu koju sam čuo od Ahmeda Burića: "Volim svaku muziku osim glazbe."

- Da se glavni tok priče odvija danas, pretpostavljam da bi akteri svakako negdje zapeli za visočke piramide... Očito se ima o čemu pisati, nije baš dosadno u Bosni i Hercegovini?

- Mi, kada hoćemo da nam se vjeruje van poroznih državnih granica, koristimo maštu da stvarnost svedemo u razumne okvire. Kako, majke ti, nekome u Oslu – ma kakvom Oslu, u Karlovcu - objasniti da je u Zenici auto smrvilo kunu zlaticu, a da se država digla od straha, jer se pojavilo mladunče dinosaurusa?! Ili da je borba protiv ptičje gripe počela kada su trojica lovaca iz Hutovog blata prijavila patku koja se - kako je rečeno na Dnevniku – sumnjivo ponašala?! Ja sam naivno mislio da je dovoljno zapisivati događaje bez slovnih grešaka. Kada sam pokušao, shvatio sam da mi niko neće vjerovati.

KROĆENJE STVARNOSTI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.