Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
PIMPINELA
4. svibnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Naravno da je uvijek lakše i svakako udobnije baviti se mrtvima nego živima. Mnogo je komotnije i sigurnije otići na grobove poginulih prije 11 godina, oni su, naime, tihi i neće se buniti, nego riskirati susret s radničkom klasom, penzićima, nezaposlenima, negdje u Maksimiru, Puli, ili Splitu. Oni više nisu tako tihi, oni se sve više talasaju, oni još uvijek neartikulirano, jer takvi su im i sindikalni vođe, izražavaju nezadovoljstvo svojim socijalnim statusom, i s druge strane, beneficijama onih koje su izabrali da ih vode.

Zato se u zagrebačkom Maksimiru na velikom prvosvibanjskom skupu pojavio samo predsjednik Republike, odjeven u crvenu jaketu, kako bi s radnicima proveo njihov praznik. Gdje je za to vrijeme bio premijer Sanader? Vidjeli smo u nekoj sitnoj televizijskoj vijesti da je dan uoči praznika čovjek zbrisao na Korčulu kako bi tamo slavio 16. godišnjicu osnutka HDZ-a i gromoglasno tumačio kako Hrvatska nije samo Zagreb, nego i Korčula, Prevlaka, Vukovar i dakako otoci. Hm, da!

Tamo u Okučanima, pak, njegovi pobočnici Šeks i Kosor ganuto su se dodvoravali boljoj prošlosti, velikoj ratnoj pobjedi koja je, između ostaloga, nadali su se i ti radnici, nakon oslobođenja zemlje, i njima morala donijeti bolju budućnost. Ali nije, jer, sjetimo se, pljačkaška je pretvorba svega i svačega proglašena zakonitom i zalud sada ona grupa radnika TDZ–a štrajka i poziva se na neke zakonske odredbe, privreda je propala, a zemlja otišla u potpuno krivom pravcu. Uglavnom, ovoga je 1. maja radnička klasa tek umorno i lagano talasala, skupovi su bili mnogo slabije posjećeni nego ranije, sindikalni vođe su tobožnjom šutnjom i suzdržanošću od govora htjeli poručiti kako je svaka govorancija ionako suvišna jer nailazi na gluhe uši vlasti.

No kada smo kod vlasti, mene je ipak toga prazničkog dana kopkalo ma gdje se, nakon obilaska Korčule, izgubio premijer Sanader, čovjek koji se kune kako je upravo on pokrenuo Hrvatsku, koji voli baratati maštarijama o svakovrsnom napretku države pod rukovodstvom njega i njegove stranke. Mislila sam OK, ako nije u Maksimiru, možda je na splitskom Marjanu, jer neće se valjda takva ljudina bojati mogućih zvižduka radničke klase, a opet, k vragu, čemu riskirati... Bilo kako bilo, premijer je doista prvoga svibnja bio u Splitu, ali je kao pravi bonkulović umjesto marjanskog fažola, spravljenoga ritko na plitko za one nesritne gladnjuše, odabrao - tko da mu zamjeri? - zelenu manistru s plodovima mora, pa je tako, dok su mu podanici ronjali na Marjanu, ušetao sa svojih komada pet tjelohranitelja u restoran Pimpinela na splitskim Bačvicama, da bi se, nakon manistre, lijepo uputio u Zagreb, zadovoljan što tamo u Maksimiru nije nitko izvrijeđao njegova predstavnika za neugodne poslove, bidnoga Polančeca.

Ipak, ne pokriva se naš premijer baš u svakoj prilici dekom po glavi, kao u slučaju susreta s radničkom klasom, zna on točno koja mjesta valja posjetiti i koja je grupacija Hrvata za njega trenutačno mnogo važnija od radništva kojega će već nekako uoči izbora zamantati nekim novim obećanjima. A i uznemirenost desničara u Slavoniji zbog konačne odluke da se Branimiru Glavašu uruči optužnica za ratni zločin mnogo ga manje brine od činjenice da je svojevremeno hapšenjem Gotovine izgubio najjače uporište HDZ–a, Zadar i širu regiju, pa je, čim se ukazala prilika za pomirenje, Sanader uskočio. I nekoliko dana prije radničkog praznika kojega je, rekosmo, potpuno ignorirao, sudjelovao na proslavi desete godišnjice osnutka kluba Zadrana u Zagrebu, e kako bi tu obnovio teško narušeno prijateljstvo s Dunjom Gotovinom, te na taj način povratio izgubljene glasove one svoje izborne baze u Zadru, iz koje u Saboru sjedi čak 11 zastupnika. Taj je srcedrapateljni susret Gotovinine supruge i premijera koji je Gotovinu zdekovao u Haag, u maniri najboljeg seoskog pjesnika, tako nježno opisao jedan priznati i poznati novinar, pače, intimus Gotovine, da bi bila prava šteta ne citirati ga. Pa kaže naš guslar: "Vodi se neformalan, ležeran razgovor, pijucka se crno vino, no krajičkom oka vidim da je premijer malo nervozan(...), nakon minutu dvije vraća se Zubović u društvu žene odjevene u zelenu plišanu haljinu, duge crne kose i prilazi s njom do Sanadera. Istoga trenutka nastaje muk u inače bučnoj prostoriji. Imam osjećaj da je čak i galama po hodnicima prestala (...), nakon nekoliko sekundi shvaćam – žena u zelenoj haljini je Dunja Gotovina!" Potom slijedi napeti opis kako su šaptali jedno drugom na uho, te da se nisu vidjeli nekoliko godina, a potom naš novinar-pjesnik zaključuje: "Ovo je bio povijesni trenutak kojemu sam osobno prisustvovao."

GLEDE & UNATOČ: PIMPINELA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.