Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Greatest Shits

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Virtual Tribune

Pisma

Stranica obnovljena:
4. svibnja, 2006.

culic 80.jpg
Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
BOSANSKA KNEDLA
4. svibnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Sjećate li se što su Sanader i HDZ govorili o suradnji s Haagom kada su došli na vlast. Da, mi smo za to da hrvatski optuženici odu pred Sud, ali ćemo, zlatousto su obećavali, učiniti sve da im pomognemo. Ali, već u Gotovininom slučaju tog oduševljenja više nije bilo, da bi se u slučaju šestorke optužene za zločine u BiH ovo obećanje rasklimalo kao babin zub.

Zbog toga gunđaju i neke HDZ-u bliske braniteljske udruge, a sami optuženici ne skrivaju kipteći bijes i barem za neke od njih nije sigurno hoće li se u Haagu držati kao lojalni vojnici Domovine, ili će "propjevati". Zbog toga je Jakša Muljačić, koji je u Vladi zadužen za odnose s Tribunalom, morao istupiti s izjavom da će Hrvatska tražiti da se u proces šestorici uključi preko instituta "prijatelja Suda" – ali nije to to. Šestorka sigurno očekuje da to čuje osobno od Sanadera, jer im samo to zvuči kao jamstvo da zbilja nisu šutnuti u prikraj.

Ali, premijer se ušutio, što, ako ćemo pravo, i nije neko iznenađenje. Iako to ni pod mukama ne bi priznao, Sanader je sigurno svjestan da se optužbe za "zločinački pothvat" nekako mogu (a i moraju) odbaciti za Hrvatsku, ali je za BiH to gotovo unaprijed izgubljeno. Ako bi se oko toga ipak tvrdoglavio, ništa ne bi postigao, ali bi u Haagu i Washingtonu vrlo vjerojatno proigrao pozicije koje sada ima. I to možda i nepovratno. Osim toga postoji i ovaj košmar kroz koji posljednjih dana i tjedana prolazi Slovenija, kao dodatno upozorenje da bude na oprezu.

Više od petnaest godina kratki rat u Sloveniji slovio je kao primjer operetne ratne predstave, neki su ga baš tako i zvali, "opereta", čemu je očito kumovalo to što je to jedini od ex-jugoslavenskih ratova s kojim Milošević nije imao ništa. Počeo je pokušajem vojnog zaposjedanja graničnih prijelaza, koji je poduzeo tadašnji jugoslavenski premijer Ante Marković nakon jednostranih carinskih odluka slovenske vlade. No, sada se vidi, iako su iole bolje upućeni to otpočetka znali, da je to zapravo bio vrlo prljavi mali rat, čiji se repovi nekažnjeno vuku evo više od desetljeća i pol po slovenskom blatu.

U njemu su slovenski teritorijalci pobili, često vrlo okrutno, možda i 60-ak golobradih ročnika JNA, koji taj rat nisu smatrali svojim, a naivno su vjerovali da ni sa Slovencima nije drukčije (još je u pamćenju onaj bosanski regrut koji u kameru izgovara čuvenu rečenicu "Mi, kao, napadamo, a oni se, kao, brane"). Ali, Slovenci su itekako dobro znali za što se bore, vidjeli su u tom naizgled smiješnom ratu bogomdanu priliku da se osamostale i barem dotle nema im se što zamjeriti. No sada do besmisla ustrajavaju na tvrdnji, za koju se mislilo da je ekskluzivno hrvatska, da u tom njihovom vojevanju nije bilo zločina, i još samo fali da kažu kako u obrambenom ratu zločini nisu ni mogući.

No, praktički su i to napravili pokrenuvši kazneni postupak protiv čelnice tamošnjeg Helsinškog monitora (prvi takve vrste na ovim prostorima), iako je on proteklih godina slovio kao jedan od najgorih i najrežimskijih na prostoru čitave bivše države. Zanimljivo je reagiranje iz Hrvatske na ovo mučno batrganje slovenskih vlasti. Iako je među sada otkrivenim žrtvama slovenskih teritorijalaca i jedan hrvatski državljanin koji je vjerojatno strijeljan, a drugi umalo živ spaljen, hrvatske vlasti šute kao zalivene. Pa imamo neviđeni presedan da hrvatske žrtve uzima u zaštitu ne tužiteljstvo u Zagrebu, nego ono u Beogradu.

Stvar je tim čudnija što se sve ovo događa u jeku nikada lošijih hrvatsko-slovenskih odnosa, pa je očito da postoje neki posebni interesi koji dvije strane povezuju puno čvršće nego što bi se na prvi pogled reklo. Evo ih, jasni su kao dan. Ako se i s hrvatske strane otvori pitanje prljavština u slovenskom ratu, koji je bio regularan po ciljevima, ali neregularan po metodama, što će tek onda biti s ratom u Hrvatskoj? Jer, i ovdje je bilo isto, a pobijeno je najmanje deseterostruko više nevinih žrtava, uz to i civila.

A ako se tako ogole bokovi hrvatskog rata, koji je po međunarodnim kvalifikacijama (rezolucije UN-a) bio obrambeni, kako li će tek biti s ratom u BiH, kod kojeg su te kvalifikacije drukčije, jer je Hrvatska očito prekoračila granicu opravdane samoobrane. To, uostalom, ovih dana prvi put priznaje čak i Ivica Račan, pod čijim je mandatom donesena sramotna Deklaracija o domovinskom ratu, izjavljujući da se iz Zagreba vodila "agresivna politika prema BiH" i da je bila greška što se u Deklaraciji to "izjednačilo s Domovinskim ratom u Hrvatskoj".

NASLOVNICA