Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Greatest Shits

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Virtual Tribune

Pisma

Stranica obnovljena:
4. svibnja, 2006.

stojic 80.jpg
Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
LISTOPAD
4. svibnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Prije mjesec dana otkazao sam svoje lektorsko namještenje na Slavističkom institutu u Beču. Primljen sam onamo u zimu 1994., nakon što sam pobjegao pred ratnim plamenom, vjerujući da ću ostati samo jedan semestar, a ostao sam punih dvanaest godina. Svaki egzil predugo traje, rekao bi Brecht, a moj se protegao na četvrtinu mojih proživljenih dana. Iz obiteljskih razloga rastao sam se nedavno sa bečkim barokom i ponovno uronio u balkansku tamu, moju jedinu domovinu. Kišni početak svibnja proveo sam u depresiji svoje zemlje, koju je na trenutak prekinulo elektronsko pismo, preodaslano iz mailboxa računala prijatelja, urednika magazina Dani, u kome kontinuirano pišem posljednje desetljeće. Pismo navodim u cijelosti:

From: seve. To: pecanin@bhdani.com Sent: Sunday, April 30, 2006 2:30 PM. Subject: Pozdravi prof. Stojicu iz Beca. Vrlo postovani urednice! Javljam se iz Beca, lijepoga grada zemlje Austrije. Kad imam vremena procitam vase novine i najvise se obradujem kad vidim sliku naseg dragog i omiljenog profesora Mile Stojica. Mi - studenti smo jako zalosni sto ga trenutno (nadam se) nema na nasem fakultetu. Posto nemam njegov email, zamolila bih vas da mu prenesete iskrene pozdrave od njegovih studenata koji se nadaju da ce on ponovo doci i predavati na nasem fakultetu Slavistike. Pozdravite ga i recite mu da mu zelim puno zdravlja. A vama i ostalim clanovima redakcije zelim puno uspjeha. Bosanka u srcu i dusi - Sevlija-Efendic-Fida!

Ovo sam pismo doživio kao naročito priznanje, kao točku na i moga rada na bečkom Slavističkom institutu, kao svojevrstan certifikat ljubavi u vremenima pustoši i kuge. Punih dvanaest godina ja sam propovijedao o čarima južnoslavenskih književnosti mladim ljudima iz Austrije i sa Balkana, nastojeći im približiti Andrićevu mudrost, Krležinu misaonost, Selimovićevu filozofičnost i Crnjanskovu liriku. Bilo mi je teško pričati o ekumeni literature u vremenima rata i raspada zajedničke države, ali sam u egzilu sve više shvaćao smisao Bečkog dogovora, postupke naših predšasnika što zvali su se Gaj, Kopitar, Vuk, Demeter... Govorio sam o tome djeci sa walkmanima na ušima, djeci od kojih neka nikako nisu mogla shvatiti smisao grmećeg balkanskog rata, kao ni cijepanja dojučer zajedničkog jezika. Govorili smo jezikom koji koristi sto milijuna ljudi u tri razvijene europske države o jeziku što ga rabi petnaestak milijuna ljudi, a ima četiri imena. Wann wird man je verstehen?

Mjesece i godine ja sam proveo na tom Institutu für Slawistik, doživjevši i njegovo preseljenje iz Liebiggasse, gdje je radio još rahmetli Vatroslav Jagić, u zdanje novog sveučilišnog kampusa u treće dvorište stare Sveopće bolnice, odmah uz sablasni Narenthurm. U tom ansamblu bolničkih građevina u samom gradskom centru Beča egzistiralo je najstarije lječilište Monarhije, koje je daleke 1693. godine osnovao kralj Leopold Prvi, kao prihvatilište za sirote i invalide. Sanatorij je pretvoren u sveopću bolnicu (Allgemeines Krankenspital) odlukom cara Josipa Drugog 1784. godine i kao takav služio sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad će se preseliti u stakleno zdanje na Michelbeuernu. Na njenoj glavnoj kapiji stoji još uvijek latinska posveta "Saluti et solatio aegrorum" , što znači "za zdravlje i utjehu bolesnih".

Sve ovo navodim stoga što studenti danas šetaju po bolničkome dvorištu određenom pravilnim drvoredima i skulpturama znamenitih liječnika, kakav bijaše Theodor Billroth, ili čitaju u prostorijama "traktovima" nazvanim po njihovim slavnim imenima, kakav je i Freudov trakt, u kome se danas nalazi Institut slavistike. Ja sam na taj Institut primljen na preporuku profesora Katičića, čija fotografija stoji na zidu institutske aule među fotosima slavnih bečkih znanstvenika, kao kakva moderna zadužbina velikana slavenske filologije. U lektorskoj sobi u prizemlju napisane su i brojne kolumne za ovu nostalgičnu rubriku, kao i neki bolećivi stihovi, za koje još uvijek vjerujem da nisu izbrisani iz memorije institutskoga računala. Institutska biblioteka koju vodi susretljivi dr. Norbert Brien čuva rijetke primjerke slavenskih knjiga, manuskripte i originale bez kojih bi danas teško zamisliv bio znanstveni rad na području slavenskih književnosti i jezika.

NASLOVNICA