BRAĆA PO BAKALARU
Darko VUKOREPA
11. svibnja, 2006.

"Rijeka Tejo jedini je svjedok naših života, a ne grad", veli jedan član "Madredeusa" u sceni Wendersove "Lisabonske priče". Sa svojih više od tisuću kilometara toka i velikom deltom, Tejo je Lisabonu otvorila sve granice ovoga svijeta; oceane i mora donijela mu je pod prozore stare maorske Alfame, četvrti koja je preživjela katastrofalni potres 1755., i u kojoj je u 19. stoljeću među mornarima, kurvama i najsiromašnijim "lisboetasima" rođena fatumska "fado" glazba, a nad kojom se danas, sa zidina utvrde San Jorge, pruža možda i najljepši pogled na grad i njegovu lagunu

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ako kojim (ne/sretnim) slučajem živite u Beču, poput gore potpisanoga novinara, Lisabon nakon beskonačne kontinentalne zime, s vrlo malo pretjerivanja, djeluje poput mjesta s nekog drugog, dalekog planeta, koji, pak, s druge strane, ima obilje dodirnih točaka s našom Dalmacijom. Dovoljno je spomenuti bakalar, maslinovo ulje, češnjak, vino, nogomet i glazbu pa da bečkim opern-šnicelima i svemu što s time ide zauvijek i bez prava prigovora kažete – adeus!

"Rijeka Tejo jedini je svjedok naših života, a ne grad", veli jedan član "Madredeusa" u sceni Wendersove "Lisabonske priče". Sa svojih više od tisuću kilometara toka, i velikom deltom, Tejo je Lisabonu otvorila sve granice ovoga svijeta; oceane i mora donijela mu je pod prozore stare maorske Alfame, četvrti koja je preživjela katastrofalni potres 1755., i nad kojom se danas, sa zidina utvrde San Jorge, pruža možda i najljepši pogled na grad i njegovu lagunu. Tejo, koja približavajući se Atlantiku, odnosno Belemskoj tvrđavi na ulazu u Lisabon, postaje sve modrija i zanosnija, Lisabonu je približila Afriku, Mediteran, Europu, Latinsku Ameriku, a danas – kada njezine obale spajaju dva kolosalna mosta, Most slobode, vrlo nalik Golden Gateu u San Franciscu, te Most Vasco de Gama, dugačak sedamnaest i nešto kilometara – na svojoj dugoj lisabonskoj strani, pomalo nedefiniranoj i kaotičnoj, nudi nevjerojatno raznolike sadržaje.
 
Disco i NATO
 
Primjerice, preko puta stare željezničke stanice Santa Apolonia – na suprotnom kraju grada od onoga gdje se Tejo uvelike spaja s Atlantikom i gdje se nalazi tvrđava Belem, Spomenik otkrićima i samostan sv. Jeronima - smjestio se kultni lisabonski klub "Lux", po mnogima jedan od najboljih i u cijeloj Europi, čiji je suvlasnik znani hollywoodski glumac John Malkovich, kojem su, pak, u danima boravka Feralova novinara u Lisabonu, prvo susjedstvo na obali Teja, na svega desetak metara udaljenosti, činile dvije NATO-ove fregate, jedna njemačka, druga kanadska. Poznavatelji "Luxovih" prilika vele da gazda Malkovich svakog 4. studenoga u klubu organizira veliki party, da uobičajeni tulumi tijekom proljeća i ljeta nikada ne počinju prije dva, tri sata iza ponoći, a da je posebno atraktivna gornja terasa s koje puca pogled na mitski Tejo. Inače, interijerom kluba – bivšim velikim lučkim skladištem - dominiraju velike biljarske kugle, te stari vojnički ili bolnički kreveti s mnoštvom jastuka u harem-maniri, a najveća zvijezda "Luxove" house glazbe jest DJ Vibe.
 
Na obali Teja nalazi i glavna lisabonska trajektna i putnička luka, tu su i velika marina, golema skladišta, na jednom dijelu je napravljena i atraktivna šetnica s restoranima, tu su svoje mjesto našli i već spomenuti poznati spomenici i utvrde. U posljednje vrijeme stara i napuštena skladišta na dijelu poznatom kao Docas postala su mekom noćnog života mlađih žitelja grada, no pokušate li iz središta grada doći do, recimo, Belema i restoransko-pješačke zone na toj istoj obali, neminovno ćete ubrzo ustanoviti kako je to prilično smion pokušaj, koji će vas bez (jeftinog) taksija koštati i živaca i vremena.
 
Kad smo već na obali rijeke Tejo na kojoj se nalazi i zbilja monumentalan spomenik velikim portugalskim otkrićima - Monument padrao dos descobrimientos, danas svakako jedan od najznamenitijih lisabonskih simbola, koji je prvotno predstavljen 1940. povodom Svjetske izložbe, a okončan 1960. u čast 500. obljetnice smrti legendarnoga princa Henrija Moreplovca (1394.-1460.), valja i navesti neka od tih najznačajnijih portugalskih otkrića: 1427. Portugalci su otkrili Azore, 1444. Zelenortske otoke, 1460. Gvineju, 1483. Kongo i Angolu, 1498. "pala" je i velika Indija (Kalkuta), 1500. otkrili su i Madagaskar, 1500. Brazil, 1505. – Šri Lanku, 1512. – Timor itd. Na podu velikoga trga ispred Spomenika otkrićima danas se, stoga, s velikim razlogom nalazi golema, 50-metarska Ruža vjetrova, koju je Lisabonu poklonila Južnoafrička Republika, a na kojoj brojne karavele i drugi brodovi označavaju glavne rute velikih portugalskih pomorskih putovanja, koja su promijenila svijet.
 
Amalia i Ameri
 
Kako je Lisabon ponajviše određen rijekom i oceanima, ništa prirodnije da se u njegovoj najužoj osobnoj iskaznici nalazi i riba, ili preciznije – frigane srdele i posebice bakalar, ta
 
i u Dalmaciji, zahvaljujući Veneciji, opjevana riba, "koja je promijenila svijet". U biografiji bakalara stoji da su Baski bili prvi koji su komercijalizirali lov i trgovinu bakalarom u srednjem vijeku, pa je i taj detalj vjerojatno doprinio da se u njima skoro susjednom Portugalu upravo ta riba toliko udomaćila da se danas bacalhau u Lisabonu može pojesti na stotine načina, za velike i male novce, kako na skalinama staroga kvarta Bairro Alto, tako i u elitnim restoranima. Velik broj recepata uz bacalhau preferira dosta maslinova ulja, i Portugalcima silno omiljeni krumpir/batata, a nerijetko je tu i - umjesto našega petrusimula – korijander.
 
Priča o Lisabonu bila bi, naravno, nepotpuna, bez fada, njihovoga sudbinskog, fatumskog bluesa. Fado četvrti su Bairro Alto i posebno Alfama, najsličnija splitskome Varošu, u kojoj se ova vrsta glazbe pojavila u 19. stoljeću, i u kojoj se u Wendersovoj "Lisabonskoj priči" pojavljuju članovi najpoznatije lisabonske fado grupe "Madredeus" (Madre de Deus - Majka Božja). Kako se i fado, kao i svi drugi danas atraktivni dijelovi tradicije bilo gdje na svijetu, uvelike komercijalizirao, teško je naći autentični fado-kutak. Poznavatelji prilika poručuju da valja zaobići Kuće fada u Alfami, te da se u par restorana ipak može naletjeli na fado koji nije (pre)daleko od svojih korijena. Jedno od takovih mjesta je restaurante tipico "Cafe Luso", u kojem je, navodno, najveća Amalia Rodrigues imala svoj debi, a kroz koji su prošla i neka druga znana imena fada. Uživo se uvjerivši u "Lusove" preporuke, valja kazati da je tijekom večeri nastupila jedna pjevačica i jedan pjevač fada, a na koncu, negdje iza ponoći, i sami gazda restorana, i da sve u svemu nije bilo loše. Jedino valja izbjeći organizirane (američke) skupine turista, jer onda "Luso" razmiče svoje ambijentalne zastore, poveća kapacitet i za njih priređuje neku verziju "međunarodne smotre folklora" nakon koje ni najbolji porto ne može maknuti mučninu u želucu.
 
Najveći akvarij
 
U najljepše lisabonska mjesta svakako spada samostan sv. Jeronima, koji se, zajedno s Belemom, remek-djelom vojne gradnje, nalazi na UNESCO-ovoj listi zaštićene svjetske baštine, i u kojem se nalazi grob slavnog moreplovca Vasca de Game, otkrivatelja Indije. Nije zgorega obići ni "Benficin" stadion Da Luz, pored kojeg se nalazi spomenik velikome Eusebiu, koji je u Lisabon donio dvije titule klupskog prvaka Europe, a ako vam dosadi baština i tradicija, spas se može naći na području Lisabona gdje se 1998. održao Expo. Za potrebe Svjetske izložbe niknuo je jedan sasvim novi, ultramoderni Lisabon, kojim dominira most Vasco de Gama, ali i Park nacija, Muzej Nacional do Azulejo, te sjajno zdanje Oceanaria, najvećeg akvarij na svijetu, u čijih sedam milijuna litara slane oceanske vode obitava 15 tisuća ribljih i biljnih vrsta. Na 15-20 minuta vrlo ugodne vožnje vlakom po nevjerojatno niskoj cijeni od 1,5 eura nalaze se, pak, na obali Atlantika, znana ljetovališta - razvikani Estoril i ljepši Cascais: ocean već koncem travnja nije bio toliko studen da se nije moglo (o)kupati, a ambijent je fantastičan, posebice kad se zna se da se u neposrednom susjedstvu nalazi – Lisboa...

BRAĆA PO BAKALARU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.