SREĆA IZMEĐU
Mima SIMIĆ
11. svibnja, 2006.

Tucker radi nešto čega se filmaši, nažalost, rijetko sjete: tijekom radnje filma on toliko uspijeva oživiti i humanizirati svoje likove da nasilje sretnog kraja uopće nije potrebno da bi nam bilo jasno da bi likovi mogli biti sretni i uz to što na kraju filma nisu sjedinjeni, što glume u gay pornićima i vjerojatno se još uvijek sporadično drogiraju, ili rade u telemarketingu i peru suđe u meksičkom restoranu. Sreću valja čitati između redova

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Posljednjih godina holivudski mainstream pod okrilje sve češće uzima neovisne projekte koji se bave marginalnim oblicima seksualnosti i pridruženim im kompleksnim, često društveno iščašenim, identitetima. Brojne festivalske i oskarovske nominacije, nagrade i pohvale kritike nesumnjivo govore o kvaliteti filmova poput Planine Brokeback ili Transamerice, ali bar jednako toliko i o specifičnom duhu vremena u kojem živimo. Sve veća vidljivost i politički angažman seksualnih i rodnih manjina, (kako u zemljama prvog, tako i u onima drugog-i-pol svijeta poput Hrvatske), morala se, prije ili kasnije, preseliti s društvenopolitičke na mainstream umjetničku scenu.

I, premda je američka filmska Akademija već jednom prepoznala i priznala važnost i težinu transseksualne tematike nagradivši Hilary Swank za izvrstan nastup u filmu Boys Don’t Cry Kimberly Pierce, ono što donosi Transamerica Duncana Tuckera veliki je korak dalje, i dramatičan preokret u pravom smislu riječi. Naime, žanr drame superteške kategorije, “prirođen” filmovima koji LGBTQ tematiku žele obraditi na “realističan”, ambiciozan i kompleksan način, ovaj put mjesto ustupa humornom filmu ceste koji, vjerovali ili ne, uspijeva u svemu od navedenoga. Uistinu revolucionarno, nakon gotovo četiri desetljeća globalne borbe za prava seksualnih manjina, celuloidni veo šutnje, srama i tragedije napokon se podiže da otkrije – nasmiješeno lice transseksualke.
 
Osviještena subjektnost
 
Zapravo, ono s čim se susrećemo i prije no što ugledamo lice Sabrine Bree Osbourne, njezin je glas. “Ovo je glas koji želim koristiti”, ponavlja Bree uz kazetu za vježbanje glasa. Ovakvo izravno skretanje gledateljske pozornosti na glas junakinje od iznimne je simboličke važnosti – pred vama je film koji deklarativno daje riječ, pravo glasa, transseksualnoj osobi. Također, njezino preuzimanje vlastitoga glasa (vidljivo iz prve rečenice koju izgovara) naznačava njezinu aktivnost, osviještenu subjektnost, nagoviještajući da ovaj lik neće biti još jedna žrtva transfobičnih filmskih konvencija. Ostatak uvodnog prizora podjednako je simboličan – aktivnost koja je istaknuta s preuzimanjem glasa, proširuje se na tijelo.
 
Bree se pomno uljepšava, odnosno “stvara” (engleski izraz make up posjeduje dvoznačnost koju hrvatski prijevod, nažalost, ne prenosi). Ona je, dakle, ta koja sebe kreira, izgrađuje i “izumljava” – kao ženu. Fascinantno pitanje koje uvodni prizor postavlja, i na koji, naposljetku, i odgovara, jest: “Što čini ženu?”... ili, radije, “Kako činiti ženu?”. Dok Bree uređuje kosu, lakira nokte, na lice stavlja puder, maskaru i ruž, a zatim nabaci najružičastiji kompletić na svijetu – postaje nam jasno da sve ono što “normalne”, “biološke” i “autentične” žene rade nije nimalo “prirodnije” negoli je ono što čini Bree, i da je make up način “kodiranja” žene, jednako važan koliko i ono što joj/mu je među nogama.
 
Preispitivanje sadržaja rodnih kategorija, međutim, tek je jedna od tema Transamerice. Kao što to često zna biti, naslov filma nudi se kao svojevrsan interpretacijski ključ. Na duhovit i autoironičan način on sažima dvije glavne teme filma: transseksualnost i Ameriku. A opet, kalemeći prefiks “trans” na Ameriku, i tvoreći pomalo nezgrapan i smiješan lingvistički hibrid, sugerira se potencijal ovoga prefiksa da se veže uz bilo koji (apstraktni ili konkretni) pojam/pojavu u filmu. Na ovaj način skreće se pozornost na izrazito tranzitornu prirodu svega što čini ovaj film – bili to živući ljudi, ili američka kultura i povijest. Uistinu, u Transamerici sve je u neprestanom procesu mijene, tranzicije: od prijelaza iz jednog spola u drugi kod glavne junakinje Bree, njezinog naglog prijelaza u svijet roditeljstva, prijelaza njezinoga novootkrivenoga sina u svijet odraslih; a tu je i konkretan, fizički prijelaz s jednog kraja Amerike na drugi.
 
Mnogobrojnim simboličkim primjerima (izvrstan soundtrack, koji, između ostalog, fascinantno kontrapunktira meksičku tradicionalnu glazbu i američki country) oslikani su i američki kulturalni prijelazi, no bez pokroviteljskih tonova asimilacijske politike “melting pota”. Američke kulturološke fenomene Tucker ne samo da oslikava – on se s njima poigrava, izvrće ih i transformira.

SREĆA IZMEĐU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.