LIRIKA CRNE LIMUZINE

11. svibnja, 2006.

Novak Simić: "Književnici su velika govna. Svaki bi od njih prodao svoj zanat za mrvu političke moći i vlasti. Što se mene tiče, draže mi je biti budala, kunjati popodne u ovoj rupi, prevoditi Faulknera i uživati u njegovoj literaturi, nego se kao Fritz vozikati crnom limuzinom. Fritz je paradigma naše tragedije. Što misliš koji je najveći živi hrvatski pjesnik?" "Upravo taj iz crne limuzine", rekao sam. "E, nije. Najveći je hrvatski pjesnik Nikola Šop. Ali to niko ne zna. Katolik iz Bosne. Da ga vozi crna limuzina, svi bi ga slavili i divili mu se. Ili da je ovdašnji purger"

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Često sam zalazio u zagrebačku kavanu Korzo; ondje su se tijekom šezdesetih i s početka sedamdesetih godina oko podneva sastajali filmaši i bučno, s entuzijazmom, raspravljali o filmu, a sa strašću o politici, uvijek s naglaskom da dolazi vrijeme nacionalizama kao odgovor na tiranije i ideologiju internacionalizma.

U kavani Korzo
 
Gotovo svakog dana u isto vrijeme dolazio je u kavanu jedan čudak i obavezno sjedao za stol do našega, naćulio bi uho i prisluškivao razgovore, čak je nijemo sudjelovao u njima, odmahnuo bi rukom kad se ne slaže s nekim našim prosudbama, katkad bi se samo osmjehnuo ili kimao glavom u znak slaganja, ali nikad nije došao u napast da nam se pridruži, da neku našu procjenu glasno ospori ili podrži. Bio je naših godina, odjeven sportski; nosio je jakne s mnogo džepova iz kojih je stalno nešto vadio, neke neobične tehničke predmete, zurio u njih i ponovno ih vraćao i zakopčavao provjeravajući je li to dobro obavio. O njemu smo pokatkad tiho razgovarali, nadijevali smo mu razne nadimke, nagađali što bi mogao biti po zanimanju, a svaki pokušaj da ga dovučemo u naše društvo i za naš stol, osorno je odbijao:
 
"Nitko mi nije potreban, dovoljan sam samome sebi."
 
Mi smo ga svaki put kad uđe u kavanu pozdravljali, katkad veselo i teatralno, sve dok jednog dana nije zastao na korak-dva od našeg stola i odrješito nam rekao:
 
"Molim vas, nemojte me pozdravljati."
 
Otada mu se više nismo javljali, a i njegovi su dolasci u kavanu postajali sve rjeđi. Neko vrijeme pojavljivao se dva puta tjedno, potom samo jednom tjedno, subotom u podne; odsjedio bi točno sat vremena, naglo bi ustao i žurno odjezdio. Jedne subote prišao je našem stolu i rekao:
 
"Želio bih da se oprostimo, više me nećete viđati ni subotom, niti bilo kad."
 
"Kamo odlazite?" upitao je netko iz našeg društva.
 
"U Ameriku", rekao je. "Za mene ovdje nema života. U ovom sam gradu rođen, a vi ste jedini moji prijatelji s kojima se opraštam, pa i s vama nisam komunicirao. Adio i sretno", rekao je i brzim koracima izašao.
 
Ne sjećam se koliko je vremena proteklo otkako je taj tip nestao, zaboravili smo na njega, više ga nitko nije spominjao sve dok jednog dana nije stigla razglednica iz New Yorka adresirana na filmsko društvo u kavani Korzo. Čitljivo, štampanim slovima, pisalo je: "Dok vi maštate o filmskoj slavi, ja sam postao asistent glasovitog snimatelja Victora Kempera. Vaš nekadašnji prisluškivač sa susjednog stola u kavani Korzo, Ivo Wiess." Ivanda mi je dao kartolinu i rekao:
 
"Možda ćeš jednog dana nešto napisati o ovom čudnom tipu, pogotovu ako dobije Oskara za kameru."
 
S Novakom Simićem
 
Društvo u kavani Korzo razilazilo se nakon dva-tri sata svakodnevnih nadvikivanja i filmskih ćakulanja, a u popodnevnim satima kavana bi opustjela i sve do navečer ostao bi samo pokoji gost, osamio bi se ondje i kunjao, a za zimskih i hladnih dana grijao bi se ispijajući za cijelo to vrijeme jednu šalicu kave i čitajući besplatni tisak na držačima napravljenim od bambusa. Nakon ručka u nekom od jeftinijih restorana, kao primjerice Pula, Drina, Splendid, vraćao bih se u kavanu i zavukao u neki kut; pisao bih svakovrsne bilješke ili čitao knjige. Redovan gost u kavani Korzo, ali samo u popodnevnim satima, bio je glasoviti hrvatski književnik Novak Simić. U kavani Korzo bili smo bliski prijatelji, a izvan kavane, u knjižari, restoranu, na ulici, u nekoj drugoj krčmi, bili smo jedva poznanici. Kad bismo se sreli na bilo kom drugom mjestu, on bi samo podigao ruku i rekao: živjeli.
 

LIRIKA CRNE LIMUZINE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.