TRAVA ZA URBANE SELJAČINE
Tatjana GROMAČA
11. svibnja, 2006.

Živeti u Nišu, to je priča u kojoj seljaci iz okoline Niša gaje "travu", i to jaku, jaču od one čuvene "albanke", koju onda njihove žene prodaju, da bi im sinovi mogli kupovati heroin i "rokati" se. Priča je tužna, ali za mene kao pisca je pre svega fascinantna. To i jeste fascinantno – patrijahalna žena, zabrađena maramom, seljanka koja ti vadi nekoliko vrsta raznih "trava" i kaže: "Sinko, ova ti je mnogo ljuta, ova sporo lovi, ali dugo drži…" Niš je fascinantno mesto u smislu da u meni, svih ovih godina, uspeva da izazove potpuno ambivalentna osećanja

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Zoran Ćirić (1962.) na srpskoj se književnoj sceni javio prije šesnaestak godina. Do danas je objavio priličan broj knjiga, među kojima su "Zlatna dekada", "Nišvil", "Kalibar 23 za specijalistu", "Vulvaši", "Odbrana gradova", "Starinska stvar"… Romanom "Prisluškivanje" (1999.) ušao je u najuži izbor za NIN-ovu nagradu, a tu je nagradu i osvojio 2001. godine romanom "HOBO", koji je dobitnik i nagradne stipendije "Borislav Pekić", te nagrade Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu 2002. godine.

Ćirićevo pisanje smatra se "slučajem bez presedana" u srpskoj književnosti, a sam autor kaže da je poštovatelj tradicionalnog pripovijedanja i žanra, iako sklon "miksanju žanrova i stvaranju jedne pomerene, iščašene sinteze". Razgovarali smo u njegovom rodnom gradu Nišu, u poznatoj niškoj ulici slikovitog naziva – Kazandžijsko sokače.

Mitska prijestolnica
 
- Na više mjesta sam pronašla podatak da vas se smatra najplodonosnijim srpskim piscem "mlađe generacije". Iza vas je dvadeset objavljenih knjiga, jedna knjiga pripovjedaka upravo treba izaći ovih dana…
 
- Ovde me mnogi smatraju skribomanom, pošto su srpski pisci prilično lenji, a uz to i polupismeni, tako da za mene obično kažu da sam skriboman, što je meni, u suštini, kompliment, budući da su moji idoli Bob Dylan, Neil Young, Van Morrison, Lou Reed, redom ljudi koji imaju šezdeset i nešto godina života, a intenzivno rade i objavljuju nove albume, i imaju ogromne, monumentalne opuse… Tako da, ja kao njihov učenik, a pored toga učenik jednog Singera, Knuta Hamsuna, Bukowskog, a to su sve pisci koji imaju golem broj knjiga - nema mi druge nego da pišem.
 
- Pisanje je možda i dobar izlaz iz teških društvenih okolnosti, ili su baš one poticaj na pisanje?
 
- Za mene je literatura jedna velika izmišljotina i prava, detinjasta igra. Da nisam toliko infantilan koliko jesam, sigurno ne bih izdržao živeti u ovakvim okolnostima, i u ovako jadnoj, polupismenoj i zajebanoj državi, i još da, svih ovih godina, pišem. Prvu sam knjigu objavio 1990. godine, iako sam po časopisima objavljivao još od '82. godine, ali hoću reći da me svih ovih godina spasila upravo moja bujna mašta. Naravno da su me mnoge spoljne okolnosti provocirale i terale na pisanje, ali to su ipak u većim slučajevima bile neke intimne situacije, stvari koje su se dešavale meni ili nekim mojim prijateljima. Istina je, u svojoj sam fikciji stvorio mitsku južnjačku predstolnicu, grad Nišvil, koji je jedan paralelan svet koji vrlo slobodno, a opet vrlo prepoznatljivo korespondira sa tom nekom našom "srpskom stvarnošću". Ta je srpska stvarnost u mojoj književnoj interpretaciji puna američkih pop referenci.
 
- Dobitnik ste ugledne, NIN-ove nagrade za književnost. Je li to nešto promijenilo u recepciji vaših knjiga, ili u odnosu kritike prema onome što pišete?
 
- Nikada nisam pisao za kritiku, tako da nemam nikakvih problema sa njome, osim da se ponekad rugam ili svađam. Ali, prošla su vremena pravih polemika, u ovom dobu tranzicije sve je "cool", sve je u novcu, sve je "hot stuff" oko tebe, samo nešto treba zgrabiti, pa se tako i kritika ponaša. Ili izigravaju neke coolere, ili glume neku uzavrelu strast braneći neku estetiku, ili pljujući po nečijoj estetici ili poetici. Ali pisanje i umetnost ne tiču se pljuvanja i kritike, kao što se ne tiču ni neke apologetike. Pričaš svoju priču, pišeš za sebe i za sve te ljude, te divne anonimne duše koje su ti vrlo srodne, prava kosmička braća i sestre, i to je to. A ja imam prilično solidnu i brojnu publiku, koja se posle NIN-ove nagrade udesetorostručila, što je u međuvremenu opet splasnulo, budući da nisam mainstream pisac, ne umem to da budem.
 

TRAVA ZA URBANE SELJAČINE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.