Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
VJEŽBANJE KIČME
11. svibnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Vraški je to neobično. Dick Cheney nije u Dubrovniku tražio od sugovornika s naše strane da Hrvatska potpiše sporazum o neizručivanju Amerikanaca Stalnome kaznenom sudu u Haagu, tako barem tvrdi naša strana. Ali, istodobno raste broj hrvatskih političara iz vlasti (HDZ) ili pri vlasti (HSP) koji se sve glasnije i ultimativnije zalažu za to.

Dakle, od nas se ništa ne zahtijeva, ali mi sami hoćemo, pa ispada da molimo Amerikance da nas malo više pritisnu, i tu, bogami, više ne znaš tko je pametan, a tko lud. Preslikajte to u svoje živote i pokušajte se sjetiti znate li nekoga tko obija vrata prijatelja i poznanika kojima gura u ruke pare koje im nikada nije posudio. Naravno, takvih nema. A ako u pamćenju i uspijete iščeprkati nekog sličnog, sigurno ga držite u zabitom pretincu mozga rezerviranom za notorne bene i ludonje, jer jedino takvi mogu naokolo dijeliti vlastitu muku i zaradu.
 
Je li moguće da će i Hrvatska završiti među takvim benama? Vjerojatno ne, jer su otpori nečuveno necivilizacijskoj odredbi po kojoj bi za cijeli svijet vrijedio isti režim progona ratnih zločina, a samo bi Amerikanci bili izuzetak i radili po svojemu, preveliki i uključuju širu javnost, Mesića, praktički cijelu opoziciju, dobar dio medija. Ali, ne treba pustiti da padnu u nezasluženi zaborav ovi naši ljubim-ruke-političari koji su spremni prostrti kao tepih ne samo sebe, to im nitko ne brani, nego i cijelu zemlju pred neumnostima sadržanim u čuvenom članku 98.
 
Što oni hoće? Ne treba zaboraviti da takvi dolaze iz stranaka koje su dosad smatrale teškim, neiskupljivim grijehom ovakvo puzanje pred svjetskim moćnicima, a svako ograničavanje presvetog hrvatskog suvereniteta držale su malone kao ukazanje nečastivog. Sada, međutim, patetično trube da je Amerika odigrala veliku, herkulesovsku ulogu u oslobođenju Hrvatske i u zaustavljanju srbijanskog ekspanzionizma u cijeloj regiji. A za to im, vele, nikada nismo zahvalili koliko treba.
 
Ali, prešućuju da Amerikanci ne traže puku zahvalnost, što će im to, nego žele naplatiti, i to masno, svoje zasluge, i to prešućivanje ima ovdje možda i ključno mjesto. Ako se Amerikancima dozvoljava da tako trguju svojim zaslugama, sasvim je moguće, zapravo vrlo vjerojatno, da i naši prefriganci pokušavaju tržiti ispod pulta, najvjerojatnije tako da ishode poštedu od dijela međunarodnih obaveza (ne treba smetnuti s uma da jedna od podvarijanti članka 98. predviđa međusobno izručenje ratnih zločinaca, čime bi i Hrvatska barem djelomično šmugnula iz obaveza prema Stalnome sudu u Haagu).
 
Nasuprot tome, imamo evropski pristup ovim stvarima (što je, istina, shematska podjela, jer ta dva pristupa nisu sasvim odvojena, nego se dodiruju, a mjestimično i preklapaju). Evropa nije toliko zadužila Hrvatsku, ali za učinjene usluge ne traži ni protuusluge, što ne znači da ne želi ostvariti svoje interese, posebno ekonomske (ali i tu postoji bitna razlika, jer se ti interesi ne ostvaruju tako ragbijaški grubo kao u slučaju američkih tvrtki, recimo, Bechtela ili Enrona). Ukratko, tu imamo puno čišći odnos, onakav kakav je prevladavao tokom cijelih devedesetih.
 
To će reći da se od Hrvatske traži da ispuni uvjete koji je kvalificiraju za evropske institucije, Vijeće Evrope (što se već dogodilo) i Evropsku Uniju (na čemu se upravo radi), i kada to napravi, priča je završena. Ništa preko toga Evropa ne očekuje i ne traži, a ako nešto i dobije (ulazak jakih evropskih tvrtki u hrvatsko bankarstvo, telekomunikacije ili medije) to se  događa u okviru obostrano prihvaćenih pravila otvorene, liberalne ekonomije. To ne znači da su ta pravila uvijek primijenjena tako da uvažavaju elementarne hrvatske interese, daleko bilo, ali sada govorimo o svojevrsnom međunarodnom reketarenju, a toga ovdje sasvim sigurno nema.
 
Primjer takve neuvjetovane suradnje je najavljeni kazneni progon Branimira Glavaša, od čega Hrvatska neće izvući nikakvu neposrednu korist (osim već spomenute), niti je kome za to dužna. To je ono što bi napravila svaka pravno uređena država, u kojoj bi bilo naprosto smiješno pitati da li od provođenja zakona netko ima koristi, osim naravno one opće koristi i ugode da se živi u dobro uređenoj državi i društvu. Dakle, već na prvi pogled se vidi da u slučaju Glavaš Sanaderova administracija mnogo više imponira nego kada je dočekivala Cheneyja, čiji je posjet jako smrdio na obostranu želju da se nešto ušićari i iskamči ispod žita.
 

ARITMETIKA POLITIKE: VJEŽBANJE KIČME
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.