O PJESNICIMA I IDOLIMA
Mirko KOVAČ
18. svibnja, 2006.

Milovana Đilasa prvi put sam vidio negdje s početka 1967. godine, stajao je s nekim strancima uz šank beogradskog Kluba književnika. Sjedio sam te večeri u središnjoj sali Kluba u društvu mladih pjesnika i često pogledavao prema šanku. U jednom trenutku rekao sam prijateljima da bismo sada mogli jedan po jedan prići Đilasu, predstaviti se i pokloniti i svakako izustiti nekoliko pohvalnih riječi, jer to je susret s poviješću, s mitskom figurom, a takva ukazanja ne događaju se svaki dan. Aca Sekulić, već dobrano pripit, uzviknuo je: "Pjesnici se ne klanjaju idolima"...

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Novi naraštaji, rijetki mlađi čitatelji, više ne znaju tko je Milovan Đilas, a domaća je povijest slaba učiteljica i nedovoljno smiona da stvari postavi kako treba, pristrana je i teško se čupa iz lošeg ideološkog naslijeđa. Đilas je poslije Tita najslavnija figura komunističke ere koja je i na ovom našem tlu trajala gotovo pola stoljeća, što je čak i za historiju dugo razdoblje, a da ne govorimo koliko je to za naš ljudski vijek. Dakle, Đilas je kao komunist i partijski ideolog bio slavan, a mnogo slavniji kao "pobunjeni čovjek" i opozicionar vlastitoj ideologiji.

Prije Drugog svjetskog rata Đilas je studirao filozofiju, bavio se književnošću, pisao pripovijetke i najčešće ih objavljivao u listu Politika. Rano je postao komunist, a kada je dospio na robiju u Sremsku Mitrovicu, imao je samo 22 godine. Iz tamnice je izašao 1936. godine; otada je bio u vrhu Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije, a u partizanskom ratu od 1941.-1945., bio je u Glavnom stožeru, uz Tita, kao drugi čovjek onoga što se nazivalo ne samo oslobodilačkom borbom nego i revolucijom. Nakon rata obnašao je visoke dužnosti, bio je utjecajan, zadrti komunist koji je Staljina opjevao nazivajući ga suncem "koje grije sav proleterski svijet", a kada je došlo do razlaza sa sovjetskim komunistima, Đilas je taj kult razarao osporavajući sve ono što je nekad kod tog zloduha isticao kao vrlinu.
 
Razarajući tiranina koji je "dušu liječio ubijanjem", Đilas je započeo s procesom samorazaranja vlastitih dogmi i vlastitih zabluda. U nizu britkih tekstova što ih je objavljivao u Borbi potkraj 1953. godine, a nastavio u Novoj misli sve do siječnja 1954., započeo je svoj obračun s njima, s degradacijom komunističkog morala, a njegov tekst Anatomija jednog morala bio je prejak za samozadovoljnu i narcisoidnu komunističku kamarilu. Ubrzo je nakon toga teksta počela hajka, a potom su učestala suđenja, bilo ih je četiri, a na posljednjem, 1962. godine, dobio je trinaest i pol godina strogog zatvora, ali je 1966., pod pritiskom svjetskog javnog mnijenja, pomilovan.
 
Osveta sustava
 
Na slobodi mu je bilo zabranjeno javno djelovanje i objavljivanje svojih radova, bilo književnih ili političkih. Taj je čovjek zbog svojih ideja i kritike komunističke diktature, dugi niz godina bio izopćen, anatemiziran, prognan iz političkog i javnog života, popljuvan i ponižen, stalno praćen i prisluškivan, bez putovnice, oduzeta su mu odlikovanja, a u prvom razdoblju šikaniranja bio doveden na rub egzistencije zajedno sa svojom obitelji. Komunisti su se surovo obračunavali sa svima, a sa svojima možda i najsurovije. Sam je Đilas jednom davno rekao: "Osvetio mi se sustav kojega sam stvarao." U komunističkim zatvorima proveo je devet godina, a sve u svemu proživio je u tamnici i zakinuo od svog života punih dvanaest godina.
 
Njegova knjiga Nova klasa pribavila mu je svjetsku slavu prvog i najvažnijeg disidenta, otpadnika iz samog vrha komunističke vlasti, a zatvorska kazna koju je dobio zbog te knjige, razotkrila je zablude Zapadnjaka da je jugoslavenski komunizam bio liberalniji od drugih. Taj je uznik nervirao Tita, jer je na svakom briefingu morao pred novinarima odgovarati o sudbini glasovitog disidenta. Nova klasa prevedena je na sve važnije svjetske jezike, a o uspjehu knjige u inozemstvu, o tiražnim nakladama i ponovljenim izdanjima, autor je tek ponešto mogao načuti u zatvorskoj ćeliji u Sremskoj Mitrovici.
 
U toj knjizi on se nije bavio revizijom marksizma, niti ljevicom kao intelektualnim utočištem, nego represijom vlasti u rukama nove klase i njezine elite crvene buržoazije, torturom partijske i policijske države, borbom za privilegije nad nacionaliziranim vlasništvom, kulturom skorojevića, itd. Leszek Kolakowski, zasigurno jedan od najvećih filozofa XX. stoljeća, Novu klasu smatra prekretnicom u kritici privilegiranog društva, jer se Milovan Đilas ne zalaže za bilo kakvu redukciju sustava koji se može jedino ukinuti, a ne reformirati. U svojoj glasovitoj knjizi Glavni tokovi marksizma, Kolakowski kaže: "Đilas je potpuno odustao od utopijskog mišljenja i više puta je ukazivao na veze originalne marksističke doktrine s njenom političkom realizacijom u formi birokratskog despotizma."
 

O PJESNICIMA I IDOLIMA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.