GLUMAC JE CENTAR SVIJETA
Bojan MUNJIN
18. svibnja, 2006.

Predstave ne radim s predumišljajem već intuitivno, ali temeljni zakon je da je glumac centar svijeta. Ne vjerujem u glumca kao marionetu redateljskog koncepta. Postoje možda samo dva čovjeka u svijetu danas, Bob Wilson i Robert Lepage, koji se bave makrokozmosom i kazalištem na nivou slike, svi ostali moraju se neminovno vratiti dimenziji ljudskog, priči i mikrokozmosu. Dvije tisuće godina kazalište je moglo i bez pisca i bez kostima i bez scenografije, ali nije moglo bez glumca

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Riječki redatelj Lary Zappia neobičan je "mali veliki čovjek", nešto kao Petar Pan hrvatskog teatra. Njegove režije, naročito u riječkom HKD teatru, i zanimljive su i hvaljene, drugačije i neobične, ali on radi malo u priličnoj gluhoj sporosti domaćih kazališnih prilika. U zemlji u kojoj je pesimizam u modi zadnjih sto godina ono što čudi i zadivljuje, njegov je neobično vedar pogled na život i profesiju u kojima je za njega bilo isto toliko uspona koliko i padova.

- Krenimo od onog najsvježijeg: kakvi su vaši dojmovi o upravo završenom Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci?
 
- To je izvanredan primjer kako se s vrlo ograničenim sredstvima može napraviti jako dobar i zanimljiv festival. U poplavi festivala ovaj festival ima tradiciju, profil, i koncepciju, posebno ima nakon predstava zanimljive i otvorene razgovore. Festival je jako profilirao riječku publiku, nema "kuhinja" u žiriju, među gomilom predstava susreću se raznorodni ljudi koji se prvi put u životu vide. Jedina zamjerka je što se na festivalu tako dobre predstave ne igraju nekoliko puta nego samo jednom.
 
- Ovaj festival rodio se u dnevnoj sobi Nenada Šegvića, direktora riječkog HKD teatra u kojem ste se vi redateljski profilirali.
 
- Kao i obično u životu, moja suradnja s HKD teatrom dogodila se slučajno. U nekom bifeu sredinom devedesetih Nenad Šegvić mi je ponudio da radim Virginiju Wolf, meni se u početku taj komad činio previše "raspričan", ali kako tada nigdje nisam radio, ipak sam ga pročitao... Predstavu smo napravili za tisuću maraka bez ikakvih ugovora, rekvizitu smo nosili od kuće, a honorar smo dijelili od ulaznica koji je onda možete misliti bio koliki. HKD teatar je u prvom redu plod energije, borbenosti i upornosti Nenada Šegvića bez kojeg ovo kazalište ne bi opstalo.
 
"Čista" umjetnost
 
- Koji je objektivni značaj HKD teatra?
 
- Kemija među tim ljudima jako je dobra i poticajna za zanimljivo kazalište. HKD teatar je u prvom redu duševni i kreativni ventil koji ni glumcima ni meni ne predstavlja izvor nekih značajnih prihoda. Mi svi radimo za kikiriki i za simbolične honorare pa imamo više vremena za "čistu" umjetnost. U prvim sezonama, potaknuti takvim entuzijazmom, radili smo po tri predstave godišnje: Tko se boji Virginije Wolf, Woyzecka i Ćelavu pjevačicu, pa u sljedećoj Garderobijera, Razgovore nakon pogreba, Anđele u Americi i kasnije cijeli niz predstava. Nigdje nemam takvu autorsku slobodu i u izboru naslova i pristupu tekstu kao u ovom teatru.
 
- Za vas se može reći da ste ex-jugoslavensko dijete s neslavenskim korijenima?
 
- To je točno i geografski i duhovno. U jesen 1991. trebao sam u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu raditi komad Carla Goldonija Impresario iz Smirne i odjednom sam shvatio da probe staju i da svi stojimo u bifeu i gledamo na televizoru kako padaju bombe. Shvatio sam da ne mogu raditi niti dramu, a kamoli komediju i onda sam počeo zbrajati vanjske s unutarnjim impulsima: danima ne možeš telefonirati, pošta više ne putuje, autoput kojim sam htio ići kući je zatvoren... Ti su se signali gomilali kroz filter optimizma "neće valjda", međutim ubrzo sam morao izabrati stranu, a ja je nisam izabrao. Otišao sam u Italiju.
 
- Zašto ste odabrali studij kazališne režije u Beogradu, a ne u Zagrebu ili u Rimu?
 
- Moj prvi prijemni ispit bio je 1985. na zagrebačkoj akademiji. Ispit je išao pristojno do trenutka kada su me pitali gdje se zbiva radnja u komadu Dundo Maroje. Prvo sam rekao u Veneciji, pa sam se ispravio i rekao u Rimu, i onda je krenula lavina pitanja u kojoj me je komisija ispreskakala jer su htjeli pokazati da ja, kao mladić od 18 godina, ne poznajem dramsku literaturu. "Koliko ste naslova pročitali od Ibsena? Dva. Pa kako samo dva?"
 

GLUMAC JE CENTAR SVIJETA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.