Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Kultivator

Glazba

Film

Virtual Tribune

Pisma

Stranica obnovljena:
18. svibnja, 2006.

culic 80.jpg
Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
BEZ REPRIZNIH PREMIJERA
17. svibnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Takav šamar ne viđa se svaki dan. Građani ove zemlje razočarani su HDZ-ovom vladom i ne bi je htjeli ponovno vidjeti u Banskim dvorima, ali ne bi ondje željeli opet gledati ni SDP. Ovako je pokazala ozbiljno urađena anketa uglednog američkog instituta IRI, koja na prvi pogled govori o slijepoj desperaciji i konfuziji.

Ako bi bilo tako, HDZ i SDP lako bi pregrmjeli ovu zvonku ćušku, jer bi priču mogli okrenuti na to da su anketirani građani, zbog razumljive frustriranosti, reagirali previše emocionalno i afektivno, a to znači bez sabranosti da vide svjetlo na kraju tunela. Ali, nije tako. U dijelu ankete o Evropskoj Uniji nestaje kao rukom odnesena ova mrzovolja i gorčina, i anketirani građani se prvi put poslije duljeg vremena solidnom većinom izjašnjavaju za Uniju.

Još je veći postotak (i preko 60) onih koji vjeruju da bi ulazak Hrvatske u EU vrlo brzo i blagotvorno utjecao na njeno obogaljeno gospodarstvo, kompromitirano pravosuđe, marginalizirano školstvo... E, tu bi se uvelo cvijeće hrvatske službene politike već moralo jako zabrinuti. Jer, iz toga jasno proizlazi da su građani ipak počeli vjerovati političarima da je Evropa najveće jamstvo perspektive Hrvatske, ali više ne vjeruju njima, tj. tome da ih baš oni moraju tamo odvesti.

Zapravo im više ne vjeruju ništa. Nikada razočaranost hrvatskom političkom klasom nije izgledala ovako razorno i neopozivo. U IRI-jevom istraživanju političari su zauzeli samo muljevito dno javne kredibilnosti, što znači da im se tako malo vjeruje da su postali gotovo sinonim za pogrdu i psovku. Više se vjeruje čak i onima koji se ni sami ne sjećaju kada je posljednji put netko našao za njih lijepu riječ (sindikati), a znatno iznad, na samome vrhu su i takvi (Crkva, vojska) koji su puno više povjerenja proigrali nego opravdali.

To treba uzeti kao upozorenje da ovakve ankete ipak treba uzeti sa zrnom soli, tj. ne vjerovati im baš kao "svetom pismu", jer ni one nisu izuzete iz nekih stereotipa, ponajprije pseudopatriotske naravi (kada bi se realno vrednovala uloga vojski i crkava na ovome prostoru u proteklih desetljeće i pol, ocjena njihovog kredibiliteta svakako bi trebala biti bliže lošoj, ako ne i groznoj, nego dobroj). Još više trebalo bi držati na pameti da ovako visoka kritičnost prema političarima nije odmah i jamstvo da će se nešto uskoro promijeniti nabolje.

To što o političarima u Hrvatskoj danas vrijedi gotovo plebiscitarno mišljenje da su samoživi i korumpirani, a to znači da više ne obavljaju funkciju općeg dobra, zvuči, istina kao početna dijagnoza bez koje se ovaj gnojni čir ne može odstraniti. Ali, oprez, ne mora biti tako. U vrlo sličnoj situaciji u Italiji svojedobno se otišlo i korak dalje i pokrenulo poznatu kampanju "čiste ruke", koja je dala i vrlo solidne učinke. Ali, pokazalo se da ipak nije bilo volje da se to dovede do kraja, i posljedice su bile gotovo katastrofalne.

Kao reakcija na kampanju protiv korumpiranih političkih elita, ispilio se i dokopao vlasti soj još gorih političara populista, kojih se ta zemlja tek nedavno na jedvite jade riješila (Berlusconi). Dakle, pamet u glavu. U borbi protiv pokvarenih političara treba zinuti točno onoliko koliko se može progutati, u protivnom sve može završiti čak i gore nego što je bilo. Istinabog, Hrvatska se još ne mora bojati tih najgorih scenarija, jer situacija ovdje ipak nije baš toliko loša kao svojedobno u Italiji.

Ali, pojavu populista tipa Bandića, Ronka ili Jamba treba uzeti kao upozorenje da ni takvi scenariji nisu isključeni, nego da su naprotiv prve nabubrele klice toga već pale na plodno tlo. Eto, to su neke dobre i neke potencijalno loše strane ove dosad neviđene kritičnosti hrvatskih građana prema ovdašnjim političarima. No, u kom god pravcu događaji dalje išli, jedno je jasno. Političke elite – koje su u proteklih desetljeće i pol bile u stanju masovno mobilizirati građane za jedan napola osvajački rat, a zatim jednako masovno mobilizirati ih i protiv Tuđmanovog rigidnog nacionalističkog režima – gotovo sasvim su izgubile sposobnost okupljanja i vođenja.

NASLOVNICA