BOSNOM BELAJ PROBEHARAO
Ivan LOVRENOVIĆ
1. lipnja, 2006.

O broju Srba stradalih naveliko se i neobuzdano spekuliralo u različitim prilikama. Licitiralo se brojkama i do šest-sedam, čak do deset tisuća, a u nekim od tih nastupa bila je jasna politička tendencija da se stradanje Srba u Sarajevu oblikuje kao svojevrstan martiro-ideološki pandan za Srebrenicu. No, za cijeli odnos prema mučkome stradanju pripadnika srpske i drugih manjinskih grupacija u ratnom Sarajevu oduvijek je bila, i do danas ostala, vrlo indikativna nevoljkost da se stvar nazove pravim imenom – ratni zločin

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Još u siječnju 2004. godine zajedničkom odlukom obaju domova bosanskohercegovačkoga parlamenta Vijeće ministara BiH dobilo je zaduženje da osnuje komisiju koja će istražiti i utvrditi činjenice o stradanju ljudi iz svih etničkih zajednica u ratnom razdoblju u Sarajevu, izrijekom: "Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih". Na taj način je, zapravo, modificiran zahtjev koji je sve učestalije dolazio od strane mnogih udruga iz Republike Srpske – da se utvrdi broj stradalih Srba u Sarajevu. To se počelo aktualizirati osobito nakon što je vlada Republike Srpske bila prisiljena, pod kontinuiranim pritiskom međunarodne zajednice, osnovati komisiju za Srebrenicu i objaviti rezultate njezinoga istraživanja.

O broju Srba stradalih za vrijeme rata i opsade Sarajeva u međuvremenu se naveliko i neobuzdano spekuliralo u različitim prilikama. Licitiralo se brojkama i do šest-sedam, čak do deset tisuća, a u nekim od tih nastupa bila je jasna politička tendencija da se stradanje Srba u Sarajevu oblikuje kao svojevrstan martiro-ideološki pandan za Srebrenicu. Pošto je u takvim naumima uvijek najvažniji broj, odnosno njegovo maksimalno uvećanje, redovita im je popratna pojava – nebriga prema činjenicama i stvarnim dimenzijama stradanja i zločina, te svojevrsno obezvređivanje konkretnih žrtava, njihovih sudbina i sudbina njihovih najbližih.
 
Historijski obraz
 
Drugo lice iste pojave je – ponašanje sarajevsko-bošnjačkih vlasti i drugih službenih instanci. Iako iznuđena imperativom vlastite potrebe, činjenica jest da se Alija Izetbegović obračunao s najpoznatijim sarajevskim krvnikom Srba i drugih ne-muslimana Mušanom Topalovićem Cacom: uhapšen je, ali suđenja nije bilo, nego je ubijen pri bijegu (!). Kasnije je presahranjen na najuglednijemu mjestu i uz jednu od najmasovnijih dženaza u historiji Sarajeva, a sam Izetbegović ga je definirao u svom poznatom "pola-pola" stilu, rekavši da je Caco za njega i zločinac i heroj. Činjenica je i to da su sarajevske vlasti vodile sudske procese nekim dželatima iz Cacinoga ganga.
 
No, za cijeli odnos prema mučkome stradanju pripadnika srpske i drugih manjinskih grupacija u ratnom Sarajevu oduvijek je bila, i do danas ostala, vrlo indikativna nevoljkost da se stvar nazove pravim imenom – ratni zločin, te, također, nevoljkost da se sve činjenice, događaji, sudbine i, napokon, brojevi, sistematski istraže, pravno procesuiraju i otvoreno objave, pa da na taj način – jedini ispravan i oslobađajući – napokon bude apsolvirano mračno naličje troipolgodišnje sarajevske heroike i tragedije. Po vlastima, uostalom, ni do kakvoga ozbiljnijeg otvaranja ove teme nikada ne bi ni došlo, da nije bilo sarajevskih novina i novinara, koji su – to se može sa sigurnošću tvrditi – spasili historijski obraz ovome gradu, bivajući odani pravilima profesije i elementarnom osjećaju pravde. Primjer magazina Dani, čiji su novinari i urednici još za vrijeme opsade Sarajeva, oglušujući se o diktat lažnoga patriotizma, istraživali i pisali o užasu grobnice u Kazanima, jedna je od najvažnijih etičkih činjenica u ovdašnjoj ratnoj historiji.
 
Sve su se ove kontroverze prelamale proteklih dana, prouzročivši i kratkotrajnu krizu parlamenta, u gužvi koju je izazvao obnovljeni zahtjev srpskih parlamentaraca da predsjednik Vijeća ministara Adnan Terzić napokon izvrši svoju obavezu i osnuje "komisiju za Sarajevo". Terzić je najprije zauzeo arogantan stav: "Ne pada mi na pamet", "dok sam ja na čelu vlade, takve komisije neće biti", suprotstavljajući kao jedinu moguću alternativu osnivanje komisije za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Oštro je reagirao Nikola Špirić iz stranke Milorada Dodika, pozivajući se na odluku Parlamenta kao obavezujuću za Terzića, ali i na kriterij da je Sarajevo glavni grad države te da bi bilo izuzetno važno da se baš tu pokaže primjer jednakoga odnosa spram svih žrtava i svih zločina.
 
Špirić je pozvao sve srpske parlamentarce iz Republike Srpske da bojkotiraju rad Parlamenta dok odluka o osnivanju komisije ne bude realizirana, što su ovi i prihvatili. Nekoliko dana izgledalo je da se kraj parlamentarne krize ne nazire. Na jedno od zasjedanja došao je i visoki predstavnik Schwartz-Schilling, uz najavu da će prozvati i opasno izružiti sve koji su odgovorni za opstrukciju. Međutim, od njegove blage andragogije nije se prepao nitko, a potpuno komično su izgledali primjeri koje je visoki predstavnik naveo kako bi u parlamentarcima probudio zemaljsko-patriotski osjećaj te pohvalio bosanskohercegovačke potencijale i talente. Prvi primjer mu je berlinska filmska nagrada filmu Grbavica, drugi – Harija Varešanovića treće mjesto na evropskom pjevačkom takmičenju u Ateni! Aferim, no comment.
 

BOSNOM BELAJ PROBEHARAO
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.