GLAVA NA PRANJU
Viktor IVANČIĆ
1. lipnja, 2006.

Kada "ratni premijer" danas srcedrapateljno licitira svojim samoubojstvom – fingirajući "svetu istinu" za koju je, eto, spreman "staviti glavu na panj" – to je samo još jedna otužna dimna bomba, pirotehnika tipična za one koji su drugima stavljali prave kašikare u ruke. "Hrvatska politika" po mjeri Nikice Valentića, naročito u vrijeme kada ju je on aktivno kreirao kao Tuđmanov "mali od povjerenja", ni slučajno nije podrazumijevala da se za nju ulažu vlastiti, nego uvijek tuđi životi

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Kako spriječiti samoubojstvo Nikice Valentića? Kako ovome poduzetniku u najboljim godinama, inače nekadašnjem predsjedniku Vlade, pomoći da spasi glavu od nasilnoga dijela vlastitog karaktera? Nesumnjivo bi to bio prizor hrvatske političke jeze: rasprsnuta lubanja i mozak asimetrično prosut po keramičkim pločicama, ili pomodrjeli isplaženi jezik što se klati ispod nategnutog konopca, ili jacuzzi kada napunjena gustom tamnocrvenom tekućinom koja šiklja iz razrezanih vena - nije li to prevelika cijena za jedno obično suočavanje s istinom?

"Kada bi bilo točno da hrvatska politika stoji iza zločina u Ahmićima, ja bih se ubio istog trena!" - kategorično veli Nikica Valentić u obilnom razgovoru za Jutarnji list, "prvom intervjuu ratnog premijera nakon deset godina šutnje", pa je tu sočnu misao list, logično, istaknuo u podnaslovu.
 
Što bi to bila "hrvatska politika" ne znamo precizno, ali točno znamo što je bio zločin u Ahmićima: Valentić svjedoči kako je Tuđman odmah posumnjao da se radi o jugoslavenskoj obavještajnoj podvali, "što se kasnije i potvrdilo". "Postojala je sumnja da je jugoslavenska obavještajna služba to organizirala. Bilo je najlakše naći usijanu glavu koja će povući okidač." I eto - Valentićeva neusijana glava privremeno je spašena. Glava je i dalje na svome mjestu zahvaljujući obavještajnoj podvali. Možemo reći da je slučajno na ramenima.
 
Ima li svjedoka?
 
"Ratni premijer", inače, prekinuo je brižno njegovanu desetogodišnju šutnju zato da bi govorio na obljetnici smrti Franje Tuđmana. "Poželio sam govoriti o njegovoj ulozi u ratu i o optužbama na njegov račun o takozvanoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, o tobožnjem etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske, i o njegovim proeuropskim inicijativama kojih je zaista bilo puno." Naime, Tuđman je bio "puno veći demokrat nego što je to znao pokazati", a iskazao se i kao Valentićev politički roditelj, isporučitelj milosti koju ovaj do danas nije zaboravio: "Sjećam se jedne prilike kad me stavio na čelo stola, gdje nikad do tada nitko nije sjedio..."
 
Zanimljiv je dio razgovora u Jutarnjem listu gdje ga novinar pita što misli o svjedočenju predsjednika Mesića u Haagu. "Ako je istina da je doveo u vezu Tuđmana s tobožnjim planom podjele Bosne, to nije istina" - odlučno odgovora Valentić. Zatim, poput neke mazohističke mantre, slijedi ista prijetnja katarzičnom autodestrukcijom i samoponiženjem: "Kad bi se pokazao neki dokument ili javio relevantan svjedok koji bi dokazao da je Tuđman imao plan etničkog čišćenja Hrvatske ili podjele Bosne, ja ću se svima ispričati, cijeloj javnosti i Mesiću."
 
Valentić nije pojasnio hoće li se ispričati prije nego što se eventualno ubije zbog slučaja Ahmići - ako se, naime, pokaže da je argument "obavještajne podvale" bio obavještajna podvala - ili će to učiniti nakon toga, što bi također bilo zgodno, ali u nastavku razgovora, zacijelo omaškom, ne spori Mesićevu izuzetnu upućenost u Tuđmanove planove. "Tuđman je teško primio Mesićev odlazak. Stipe je tada njemu bio daleko najbliži suradnik, neusporedivo bliži od svih nas."
 
Pitanje glasi: Zašto Stipe Mesić, kao "daleko najbliži" Tuđmanov suradnik, "neusporedivo bliži od svih nas", ne može biti onaj "relevantan svjedok" koji bi naveo Valentića da se javno ispriča ili, zakloni Bože, podigne ruku na samoga sebe? Jer ako čak ni "daleko najbliži" Tuđmanov suradnik nije kvalificiran za "relevantnog svjedoka", onda takav svjedok valjda može biti samo Poglavarko osobno, onaj čija mrtva usta pouzdano ne govore. To je tajna Valentićeve dugovječnosti: sretno preminuvši u Gospodinu, Tuđman mu je spasio glavu i omogućio da se njome teatralno javno kocka - da izriče petparačke zakletve koje će kod naivne čeljadi imati snagu krunskih argumenata - unaprijed računajući na siguran dobitak.
 

GLAVA NA PRANJU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.