PUNA KAPA ĆAĆE
Ivica ĐIKIĆ / Igor LASIĆ
1. lipnja, 2006.

Šest i pol godina poslije Tuđmanove smrti, u završnu fazu ulazi široka operacija svođenja prvog predsjednika na samo onu njegovu dimenziju što ga prikazuje izbaviteljem Hrvatske iz jugoslavenske tamnice, a pošto je na tom mitotvornom projektu angažirana skoro čitava politička javnost – izuzev donekle i ponekad predsjednika Mesića – ne treba sumnjati da će za koju godinu, kad završe haaški i domaći procesi za ratne zločine i kad pljačke budu zaboravljene, Franjo Tuđman u nacionalnoj memoriji zaživjeti isključivo kao najveći zaslužnik za tzv. hrvatsku slobodu, premda situacija ni dosad nije bila puno drukčija

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U političkoj eliti ove zemlje već godinama vlada, a u zadnje je vrijeme naročito primjetan, nepisani zakon koji kaže ovako: o prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu ima se govoriti isključivo u svečanim prilikama, naime, onda kad zastave lepršaju, kad odzvanjaju taktovi nacionalne himne i kad se najodličniji hrvatski muževi spominju herojskih vremena stvaranja države, vremena kad je do punog izražaja došla mudrost prvog poglavara po kojemu – u tome se sad već slažu sve relevantne političke opcije – valja nazvati najljepši zagrebački trg, gdje god on bio, i na tom mu mjestu posaditi dolično monumentalan spomenik.

U prilikama koje su manje svečane od spomenutih – kad se, recimo, javno zbori o zločinima u Osijeku, Vukovaru, Sisku ili u "Oluji" - Tuđmana se nitko ne prisjeća, pa se tako gradi lažni mit o historijskoj veličini i zaslugama pokojnog general-povjesnika čiji lik i djelo valja lišiti srpske i bošnjačke krvi, velike privatizacijske pljačke, obiteljskih kriminalnih nagnuća, radikalnog nacionalizma, koketiranja s fašizmom, diktatorskih običaja i sličnih nebitnosti. Šest i pol godina poslije Tuđmanove smrti, u završnu fazu ulazi široka operacija svođenja prvog predsjednika na samo onu njegovu dimenziju što ga prikazuje izbaviteljem Hrvatske iz jugoslavenske tamnice, a pošto je na tom mitotvornom projektu angažirana skoro čitava politička javnost – izuzev donekle i ponekad predsjednika Mesića – ne treba sumnjati da će za koju godinu, kad završe haaški i domaći procesi za ratne zločine i kad pljačke budu zaboravljene, Franjo Tuđman u nacionalnoj memoriji zaživjeti isključivo kao najveći zaslužnik za tzv. hrvatsku slobodu, premda situacija ni dosad nije bila puno drukčija.
 
Kolektivno pamćenje
 
"Posrijedi je, zapravo, normalan i očekivan proces koji se može pratiti na brojnim primjerima, svakako ne samo u našoj povijesti", reći će dr. Neven Budak sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. "Već iz same činjenice, naime, što je Franjo Tuđman bio prvi hrvatski predsjednik doista slijedi da će nužno ostati zapamćen kao pozitivna povijesna ličnost, usprkos svim brojnim opravdanim prigovorima koji mu se mogu uputiti. Kolektivno pamćenje, ipak, tendira tome da u vezi s tako važnim povijesnim osobama sačuva ono što je bilo pozitivno, a potisne ono što je negativno." Činjenica je, međutim, da je kolektivno pamćenje nešto što se oblikuje djelovanjem političke kaste i javnih ličnosti, a u tim je skupinama prilično teško pronaći persone koje su tokom svih ovih godina o Tuđmanu govorile izvan obrazaca mitološke glorifikacije. Profesor Budak pritom smatra da riječ o pojavi – naime, kolektivnom pamćenju što potiskuje negativnosti – koja se ne može vezivati samo uz pokojnog prvog predsjednika (ili prvog pokojnog predsjednika). "Takav odnos vrijedi za gotovo sve istaknute hrvatske pojedince 20. stoljeća, počevši od Stjepana Radića pa nadalje", veli on i dodaje: "U svakom slučaju, ne možemo biti iznenađeni razvojem ovakvoga društvenog procesa i novim odnosom prema Franji Tuđmanu. Pretpostavljam da će na tom tragu u većini tekstova za udžbenike i školske priručnike Tuđmanov lik i djelo biti prikazivan dominantno iz pozitivnog aspekta, dok će mane biti prešućivane."
 
Ovo o čemu govori dr. Budak i uz najbolju volju teško bi se moglo nazvati novim odnosom prema Tuđmanu: novost se odnosi samo na to što je dojučerašnje HDZ-ovsko i privatno slikanje vrhovnika isključivo svijetlim bojama sad preraslo u državnu politiku i zauzelo pozu političke ozbiljnosti, pa se taj pomak – koji se najočitije vidi u Mesićevu odlasku na kosi mirogojski grob – na sve strane predstavlja vrhunskim nacionalnim dostignućem i dokazom normalizacije društva.
 
Doktor Ivo Žanić, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i jedan od vodećih domaćih stručnjaka za političke mitove i simbole, u razgovoru za Feral ističe da mu se ne čini kako je na djelu revidiranje odnosa prema Tuđmanu, nego da je prije riječ o "uravnoteženju" pogleda na ulogu prvog predsjednika: ovdje, međutim, valja primijetiti kako se teško može govoriti o nekakvom uspostavljanju ravnoteže u situaciji kad se – nakon što je dobio svoju ulicu u tridesetak hrvatskih mjesta – ozbiljno razmatra na koji način Tuđmana ugraditi u plan grada Zagreba i u metropolitansku kulturnu baštinu. O tome bi se moglo pričati jedino ako se uravnoteženjem smatra primicanje stavova cjelokupne hrvatske politike razmišljanjima Miroslava Tuđmana o vlastitom ocu.
 

PUNA KAPA ĆAĆE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.