INGO
SCHULZE, UGLEDNI NJEMAČKI PISAC, POVODOM PROMOCIJE HRVATSKOGA PRIJEVODA SVOG ROMANA
"SIMPLE STORYS", KOJI JE VEĆ PREVEDEN NA 23 SVJETSKA JEZIKA
PRIPADAM NEPRIPADANJU
Tatjana GROMAČA
1. lipnja, 2006.
Postoji jedan fenomen, a to je da se nekadašnji građani DDR-a sada
doživljavaju i deklariraju kao Istočni Nijemci. Toga ranije nije bilo, naročito
početkom 90-ih godina. Kao građanin DDR-a iskusio sam što znači živjeti tako da
možeš doći samo do jedne točke. Kada se dođe do te točke, dalje se može samo
gledati, ne može se ići, i to je jedan veliki osjećaj "nepripadanja".
I kroz takvu se podlogu danas očitujem prema Evropi, prema političkim i
ekonomskim pitanjima
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Prošloga
tjedna Zagrebački je sajam knjige posjetio njemački pisac Ingo Schulze. Schulze je
u Hrvatsku došao drugi put, ovoga puta povodom promocije prijevoda svog romana
"Simple Storys", koji je preveden već na dvadeset i tri svjetska jezika,
a upravo je objavljen i kod zagrebačkog nakladnika "Profil". Prije
nekoliko godina nakladnik MD, također iz Zagreba, donio je prijevod prve Schulzeove knjige, knjige priča
"33 trenutka sreće". Već je s prvom knjigom priča Schulze stekao status vrlo talentiranog
pripovjedača, pisca koji impresivnim, raskošnim talentom pokazuje svijet nakon
pada komunizma. S romanom "Simple Storys" Schulze je taj talent potvrdio, priskrbivši svom pisanju široke
komplimente, ne samo iz Evrope, gdje je već niz godina cijenjen kao jedan od interesantnijih
novih književnih glasova.
Schulze je rođen 1962. godine u Dresdenu, studirao je klasičnu filologiju,
radio je kao dramaturg. Njegov
posljednji roman nosi naziv "Neue Leben" ("Novi životi"), a
objavljen je 2005. godine. Schulze je
nagrađen mnogim prestižnim nagradama i priznanjima. S neospornom zvijezdom
ovoga Sajma u Zagrebu, prijaznim i razgovorljivim gospodinom Ingom Schulzeom, razgovarali smo o
njegovim literarnim "okupacijama", ali i o trenutnim izvanjskim
životnim okolnostima, u kafeu zagrebačkog hotela "Central".
Američka kultura
- U jednom intervjuu, kojeg
ste dali prije nekoliko godina, rekli ste da vas u pisanju ne zanima pronalazak
vlastitog stila, vlastitog "jezika", jer da smatrate da, u tom pogledu,
nije moguće stvoriti ništa novo. Zato vi stil prilagođavate građi. Je li se u
međuvremenu u tom pogledu nešto promijenilo?
-
Principijelno se tu ništa nije promijenilo – i dandanas sam u tom smislu
pobornik teze Alfreda Döblina, da se
stil razvija iz građe. Nečeg novog će naravno uvijek biti, to ne isključuje
jedno drugo, ali meni je, prije svega, važno ono što je primjereno. U mom
najnovijem romanu koji je izašao prošle jeseni, radi se o epistolarnom romanu,
tu nije bilo lako pronaći neki stil. Međutim, mislim da stil do kojega sam
došao nije ništa manje ili više moj nego u drugim knjigama. U romanu
"Simple Storys" bio je pokušaj da se uz pomoć američke kratke priče
priča o istočnonjemačkoj provinciji nakon 1989., 1990. godine. Može se reći da
je toga bilo već u šezdesetima ili sedamdesetima, ali sada je potpuno novo kada
se na taj način priča o Istočnoj Njemačkoj. Upravo se u Njemačkoj, tako reći
preko noći, ušlo u drugi sistem. Odjednom se pojavila američka kultura. U tom
pogledu ima smisla spajati istočnonjemačko iskustvo i američku kratku priču. S
druge strane, tu je bio osjećaj određene rezonancije, rezonancije između mojih
osobnih iskustava, i onoga što sam zatekao, što sam želio ispričati.
"Duh vremena"
- Kako se, kao pisac,
osjećate u današnjem svijetu u kojem je knjiga, književnost, roba?
-
Ja sam odrastao u svijetu gdje je književnost bila u središtu društva, njena je
uloga bila važna, doživljavala se kao nekakva proročansko–junačka uloga. Moja
je velika prednost ta da sam postao pisac tek negdje polovicom 90-ih godina,
iako sam i prije to želio biti, tako da, kao pisac, poznajem isključivo taj
svijet robe. Upravo u svojoj posljednjoj knjizi pokušavam objasniti tu
promjenu, dakle, promjenu od proroka do malog poduzetnika. To govori mnogo i o
društvu, jer je književnost sada oslobođena mnogih usputnih funkcija. Dok je
Berlinski zid stajao, dokle god je stajala željezna zavjesa, svakoj se je
riječi pripisivala puno veća težina, svaka je riječ imala puno preciznije
određeno mjesto, ne mislim tu isključivo samo na Istok.
PRIPADAM NEPRIPADANJU
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|