VRIJEĐANJE PUBLIKE
Bojan MUNJIN
8. lipnja, 2006.

Pojavljivanje Handkea, Pintera i Chomskog s tezama koje relativiziraju "očigledne istine" balkanskih ratova, bez obzira na rogobatnost njihovih političkih stavova, neka je vrsta neugodnog eha modernom Zapadu koji sada mora slušati "povampirene" ideje svojih najznačajnijih intelektualaca jer nije polemizirao sa balkanskim vlastodršcima onda kada je trebalo, nego se danas tek zgraža nad posljedicama njihovih zločina

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Kako sada stvari stoje, odluka direktora Comedie Francaise Marcela Bozoneta da skine s repertoara komad Petera Handkea "Igra pitanja ili putovanje u zvučnu zemlju" zato što se Handke pojavio na Miloševićevu pogrebu pokazala se lošom i kontraproduktivnom. Prašina koja se digla nakon zabrane dala je više prostora Handkeu nego njegovim protivnicima, a odluka političkih struktura grada Düsseldorfa prije nekoliko dana da ne dodijele nagradu Heinrich Heine koju je Peter Handke odlukom žirija već dobio, stavilo je austrijskog pisca vrlo blizu pozicije žrtve što su zastupnici cenzuriranja najmanje htjeli. Sam Bozonet odluku je obrazložio riječima: "Kazalište je tribina, njegov je učinak širi od publike jedne predstave. Iako Handkeova drama nije djelo propagande, ono nudi autoru pojavljivanje u javnosti. Nisam to želio."
 
Je li sprječavanje Handkeu "pojavljivanje u javnosti" cenzura, prosudite sami, no za zabranu se diglo na noge četrdesetak uglednih javnih ljudi širom Evrope vičući i protiv Miloševića i protiv Handkea zajedno, protiv zabrane bilo je intelektualaca jednako toliko, a francuski ministar kulture Renaud Donnedieu de Vabres posjetio je Handkea da nekako neutralizira neugodan problem. "To je napad na temelje slobodnog društva: pravo na slobodu izražavanja i neovisnost umjetnosti", kaže se u izjavi vrlo uglednog frankfurtskog izdavača Suhrkampa dok se Comedie Francaise našao i na udaru kritika teatra Berliner Ensemblee.
 
Porazni rezultati
 
"Šokantno je da nacionalni teatar u zemlji koja je odavno zaštitnik sloboda prakticira takvu vrstu cenzure i ono što je apsurdno jest činjenica da oni bojkotiraju Handkeov komad, koji možda više od ijednog drugog odražava duboki humanizam", kaže direktor Berlinera Claus Peymann. Najpoznatija srpska dramatičarka mlađe generacije Biljana Srbljanović u osvrtu u Le Mondu, vjerujući u političku funkciju kazališta, misli – po principu vuk sit i koze na broju - da je legitimno pravo Comedie Francaise da ne stavlja Handkea na repertoar, ali da u isto vrijeme Handkea ne treba zabranjivati. Kako bilo, centralno pitanje nije samo ono klasično, smiju li se zabranjivati umjetnička djela ili ne, nego jesmo li u stanju braniti ljudska prava i onda kada se s onima u čiju obranu stajemo - ne slažemo.
 
Na jugoistoku Evrope ovo pitanje, volimo li tek samo načelno toleranciju prema drugima, provjeravano je na konkretnim primjerima sa Srbima, Romima i homoseksualcima u prilično neugodnim uvjetima i s dosta poraznim rezultatima, ali za staru damu Evropu pokazalo se ne samo da teško izlazi na kraj kada je u pitanju tolerancija umjetničkih djela nepoćudnog pisca, već nije u stanju niti polemizirati sa njegovim političkim stavovima. Šire gledano, pojavljivanje Petera Handkea, Harolda Pintera i Noama Chomskog s tezama koje relativiziraju "očigledne istine" balkanskih ratova, bez obzira na rogobatnost njihovih političkih stavova, neka je vrsta neugodnog eha modernom Zapadu koji sada mora slušati "povampirene" ideje svojih najznačajnijih intelektualaca jer nije polemizirao s balkanskim vlastodršcima onda kada je trebalo nego se danas tek zgraža nad posljedicama njihovih zločina.
 
S druge strane, teško je komunicirati s nekim tko kaže da je "sretan što se nalazi na grobu Slobodana Miloševića, čovjeka koji je branio svoj narod", no ljudska prava i sloboda govora imaju manje smisla onda kada je sve u redu, mnogo više onda kada radi principa umjetničke slobode na primjer treba progutati žabu i pogledati ono lice koje vam nije ni najmanje (politički) simpatično. U međuvremenu, polemika s Handkeom i odnos prema njegovom djelu sve je drugo samo ne izraz tolerancije i poštivanje umjetničkog djela. Odjednom je Handke, koji je do jučer bio potencijalni nobelovac i tvorac možda najpersonalnijeg dramskog pisma XX. stoljeća, za mnoge postao "loš pisac", ugledni redatelji ne bi postavljali njegove komade jer su "čovjekomrzački i nezanimljivi", a hrvatski kulturni mainstream uglavnom se slaže da onaj tko je bio na pogrebu u Požarevcu nema što tražiti u renomiranom kazalištu.
 

VRIJEĐANJE PUBLIKE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.