JURIŠ LAKE KONJICE
Bojan MUNJIN
8. lipnja, 2006.

Ovogodišnji Tjedan, na temelju većine odgledanih predstava, bio je neka vrsta juriša lake konjice u odnosu na "teške koreografe" od prošle godine. Nema u tome ništa loše, vidjeli smo prvorazredne plesače, suptilne priče i maštovite izvedbe, ali kemija na pozornici kao da je bila drugačija, atmosfera na sceni bila je neformalnija, raspored "zvijezda" bio je nekako opušteniji. Michael Nunn i Oxana Panchenko, suptilnim i nježnim plesom koji bi uzbudio svakoga, ispričali su možda najdojmljiviju ljubavnu priču koju sam u zadnje vrijeme vidio na sceni

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ovogodišnji Tjedan suvremenog plesa (1.-9. lipnja), na temelju većine odgledanih predstava, neka je vrsta juriša lake konjice u odnosu na teške koreografe od prošle godine. Nema u tome ništa loše, vidjeli smo prvorazredne plesače, suptilne priče i maštovite izvedbe, ali kemija na pozornici kao da je bila drugačija, atmosfera na sceni bila je neformalnija, raspored zvijezda bio je nekako opušteniji... Sasvim konkretno, direktorica Tjedna Mirna Žagar objasnila je koncept ovogodišnje međunarodne smotre kao "eklektički prikaz onog što jesu trenutni evropski plesni trendovi". To bi značilo, po mišljenju Žagarove, da se ples nakon obilja raznovrsnih tendencija zapravo vratio plesnosti, no cijeli festival mogao bi se u slobodnom prijevodu podijeliti na grupu predstava intimističkog larpurlartizma i na grupu plesnih kozerija, iako strasti nije nedostajalo ni jednima ni drugima.

Ako se prisjetimo prošlogodišnjih radova Willi Dornera, Jozefa Nadja i Daniela Leveillea i činjenice da nam je na momente bio potreban napor pred tim autorefleksivnim koreografskim gromadama, onda smo ove godine nekako sretni svake večeri odlazili kući. Kako nitko od publike niti izvođača nije bio stariji od dvadeset osam godina, uz raznolike lucidnosti na pozornici, atmosfera tipa sve je lako kad si mlad doprinosila je općoj ležernosti programa. Festival je doduše otvoren u nešto zakopčanom stilu, u Hrvatskom narodnom kazalištu, ali s najboljima - s Michaelom Nunnom i Williamom Trevittom, bivšim prvacima londonskog The Royal Balleta i s njihovom trupom George Piper Dances uz koju stoji marketinški podatak da ju je vidjelo ukupno tri milijuna ljudi.
 
Laki kolač
 
Trupa koja se od 1989. nadobivala nagrada, među kojima i Laurence Olivier, i koja nastupa pod motom "privući normalne ljude koji nikad nisu bili na plesnoj predstavi ", u Zagrebu se predstavila s nekom verzijom otočne škole klasičnog baleta obogaćenom "improvizacijom na višoj razini". Pipersi nisu željeli, kako kažu upućeni, "biti tek elegantno smještani u koreografijama kraljevske baletne kuće" već su se uputili u izazov vlastitog promišljanja tijela u prostoru i vremenu. Uz vrlo gracilnu Oxanu Panchenko igra Nunna i Trevitta ostavljala je dojam lakog kolača i ohlađenog šampanjca u isto vrijeme: bio je to fascinantno zanatski suveren, dostojanstven i jednostavan plesni izraz. Od tri točke najimpresivnija je bila Areoplane u kojoj Michael Nunn i Oxana Panchenko, suptilnim i nježnim plesom koji bi uzbudio svakoga, pričaju možda najdojmljiviju ljubavnu priču koju sam u zadnje vrijeme vidio na sceni.
 
Kako se moderni plesači otimaju uzorima, najbolje je pokazao Antony Rizzi ("What Think Eye" i "123 U and me") koji se kao dugogodišnji suradnik Williama Forsytha odlučio danas, kao neka vrsta novobaroknog čovjeka, "udovoljiti sebi" komunicirajući u plesu, okrenutom intimnim i kreativnim problemima, s medijem filma, fotografije i kompjutorske animacije. Njegove koreografije pokazuju i njegov stvarno partnerski odnos i s plesačima i s publikom, pa "socijalni" komentari plesačice Rafaele Giovanole očito oslikavaju njezino vlastito iskustvo.
 
Taj ledeni društveni talog naročito je bio prisutan u plesnoj predstavi "Vladivostok" Michele Murray koji je kao neka vrsta oglednog grada predstavljao paradigmu urbane atmosfere u kojoj umjesto pitomih vrtova vladaju beton, bešćutnost i nasilje. Predstava protječe u vrlo promišljenom, ali začudnom plesu bez plesa, uz bizarne spodobe iz tranzicijskog podzemlja pa tog mračnog Pinokija iz Rusije, publika ukoliko nije zamrzila u prvih pola sata sigurno je zavoljela do kraja izvedbe.
 

JURIŠ LAKE KONJICE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.