KREIRANJE NEREDA
Darko VUKOREPA
8. lipnja, 2006.

Nakon šest godina i 25 milijuna posjetitelja, "pregrupirano" je više od 400 djela, a središnje mjesto u novom postavu – ako se to tako može reći - dobio je apstraktni ekspresionist Mark Rothko (1903.-1970.), američki Židov rodom iz Latvije, i njegovi radovi "Bez naslova" s početka 50-ih i "Seagram Murals" iz 1958.-59. godine, koji je prvotno ukrašavao zidove restorana "Four Seasons" u New Yorku, no Rothko se ubrzo predomislio, vratio novac, uzeo djelo i kasnih 60-ih poklonio ga Tateu...

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Londonska galerija suvremene umjetnosti Tate Modern, podsjetimo se, otvorena je u svibnju 2000. godine u prostoru nekadašnje elektrane, koja je zatvorena 1981. godine. Tate Modern - koju danas s drugom obalom Temze i katedralom St. Paul spaja dodatno učvršćivani Milenijski most sir Normana Fostera - projektirao je baselski dvojac Jacques Herzog i Pierre de Meuron, koji je 2001. za to svoje ostvarenje dobio i najugledniju nagradu na polju arhitekture, Pritzker Architecture Prize. Tate Modern je u samo prva dva mjeseca posjetilo milijun ljubitelja umjetnosti, pa su se mnogi pitali u čemu je tajna ovoga galerijsko-muzejskog prostora, u koji je uloženo 134 milijuna funti? Mnogi su spominjali besplatan ulaz, no tadašnji direktor TM-a Nicholas Serola nije se dao "smesti" uporno tvrdivši da "tajna" ponajviše leži u "malo drugačijem i zanimljivijem postavu djela 20. stoljeća". "Ta nismo u školi pa da umjetnici rođeni 1950. godine moraju cijeli život izlagati samo sa svojim godištem", izjavljivao je tada Nicholas.

Postavljanje pitanja
 
Tate Modern je tada svoja djela izlagala kroz četiri tematske cjeline: "Landscape" (Krajolici), "Still Life" (Mrtva priroda), "Nude" (Aktovi) i "History" (Povijest). Sada je, pak, nakon pet godina i 25 milijuna posjetitelja, vodstvo galerije odlučilo otići korak dalje u svome poimanju modernoga muzejsko-galerijskog prostora: predstavljen je novi, reorganizirani i obnovljeni "stalni" postav kolekcije, koji se sada može vidjeti na trećem i petom katu galerije, a "pregrupirano" je preko 400 eksponata. Djela su sada "okupljena" također u četiri cjeline, ali ovoga puta to su: 1) minimalizam i konceptualna umjetnost, 2) kubizam, futurizam i vorticizam, 3) nadrealizam i 4) (apstraktni) ekspresionizam.
 
"Oko 40 posto djela do sada je bilo skriveno u depou galerije otkad je Tate Modern otvorena 2000. godine", izjavio je novi umjetnički direktor Frances Morris. "U određenoj mjeri, složenost i određeni 'nered' u postavljanju izložbe dobri su. Ipak, pokušali smo ne biti hotimice 'neuredni', već u skladu s prirodom umjetničkih djela. To će omogućiti ljudima da postavljaju pitanja." Komentiravši novi postav, Morris također napominje da nije riječ o "starome vinu u novim bocama, već o stvarnom osvježenju i novom otkriću".
 
Prvoga "produljenoga" vikenda nakon "reopena", galerija je bila krcata posjetiteljima, koje u pohodu na "novi" Tate Modern nije omela ni uobičajena londonska kiša, a među novim akvizicijama stručnjaci ističu djelo "Whaam!" Roya Lichtensteina iz 1963., te radove Cilda Meirelesa, Juana Munoza, Thomasa Schuettea i Tomoka Takahashia. Posebno valja istaknuti "širu" zanimljivost figurativnih skulptura J. Munoza, koji je na sebe prvotno skrenuo pažnju u svojoj rodnoj Španjolskoj kasnih 80-ih, a teško je ne zastati ni kod fantastične serije djela Tacite Dean (1965.), rađenih bijelom kredom na crnim tablama. Njezin sedmodjelni rad, izložen u zasebnoj sobi Tate Modern, zove se "The Roaring Forties: Seven Boards in Seven Days", nastao je 1997., a kao i većina drugih radova ove umjetnice, tematizirajući borbu i kušnje mornara na Atlantiku, istražuje granice između činjenica i fikcije, između percepcije i stvarnosti.
 

KREIRANJE NEREDA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.