DASKE ZA LIJES
Bojan MUNJIN
15. lipnja, 2006.

Zašto jedan tako dobar komad kao što je "Fragile" nije prvo izvelo jedno hrvatsko kazalište uz silnu "brigu" državnih kulturnih foruma za "domaći dramski tekst", ostaje za diskusiju, no odgovor se otprilike nalazi negdje u zoni klasične podaničke ignorancije koja se plaši naboja "neugodnih" tema. Komad, naime, govori o koloniji izbjeglica s Balkana nakon zadnjih ratova, negdje u Londonu, po sistemu - ona Hrvatica iz Zagreba, on Srbin iz Beograda, pa je očito da je ovakva ljubavna priča previše provokativna za histerični, ali lažni moto da se iz domovine ne bježi dok traje rat

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Zagrebački Dani satire (3.-20. lipnja) postali su već godinama rutinska slagalica predstava iz oficijelnog domaćeg repertoara bez strasti i vatre ili festival koji je u trideset godina protekao "bez i jednog političkog i umjetničkog skandala", kako ga je ove godine najavio njegov direktor Duško Ljuština. Satira u Hrvata, kao što je i red, rijetko je kada išla do kraja pa su i kazalište Kerempuh kao domaćin i ovaj festival tradicionalno obavijeni prašinom pretpotopnog hadžićevskog humora koji s današnjim vremenom, stvarnim ruganjem i otvorenim pitanjima ima vrlo malo veze. Bez erosa, koncepcije i autentične iskrenosti Dani satire kao da beskonačno dugo traju; nema ni naročite festivalske atmosfere ni predstava koje posebno uzbuđuju duhove. Zaboravilo se na kraju što je bilo na početku…

Dok publika uredno prati predstave kao da je riječ o godišnjem abonmanu, glavna festivalska nagrada zove se zlatni smijeh kao da se radi o kakvoj zajapurenoj sindikalnoj veseloj večeri iz vremena socijalističkog optimizma. Danas se o Danima satire niti puno čuje niti puno piše jer nam je ta mlaka voda osrednjih predstava i ustajale atmosfere kazališnih bifea već nekoliko puta u toku godine izlazila na uši.

Pučko cerekanje

Suočen s činjenicom da nema na raspolaganju ni kazališnu ponudu ni festivalsku potražnju, selektor Hrvoje Ivanković odlučio se za koncept jedino moguć pod nazivom humorna strana ozbiljnog čime je samo podcrtan kronični paradoks da ovaj festival "komedije i smijeha" spašavaju ozbiljne, a ne smiješne predstave. Od onoga što je ostalo program je ove godine bio sastavljen od vulgarnih "Hercegovaca za volanom" do relativno pristojnih "Sinova" kazališta Gavella, od plitkog "Kvetcha" do prpošnog "Hamleta iz Mrduše Donje", od zahtjevnog Pasolinija do neobaveznog "Hamleta na Exit". Ako Dani satire više nisu (ako su ikada bili) "komična bojišnica, humorno razbojište i korektiv svijeta", kako kaže selektor, i ako ne ubadaju u zjenicu oka "taštinu, pohlepu, bahatost i licemjerje", čemu onda služe?

Ako nema hrabrog, bezobraznog smijeha u lice, što će nam onda tek smješkanje iz zadnjeg reda? Stoga tako ispreturan festival na pojedine predstave djeluje efektom pijanog vladara: jednima je spreman diviti se jer ih zapravo ne shvaća, druge je spreman udaviti u atmosferi pučkog cerekanja jer misli da ih razumije više nego što treba. Predstave od značaja koje ne pripadaju ni vladaru ni puku, ali su dostojne nekog drugog festivala, bile su "Fragile" prema komadu Tene Štivičić, u izvedbi Slovenskog mladinskog gledališča i u režiji Matjaža Pograjca i "Smrtonosna motoristika" Aleksandra Popovića u izvedbi Ateljea 212 iz Beograda i u režiji Egona Savina.

Zašto jedan tako dobar komad kao što je "Fragile" nije prvo izvelo jedno hrvatsko kazalište uz silnu "brigu" državnih kulturnih foruma za "domaći dramski tekst", ostaje za diskusiju, no odgovor se otprilike nalazi negdje u zoni klasične podaničke ignorancije koja se plaši naboja "neugodnih" tema. Komad naime govori o koloniji izbjeglica s Balkana nakon zadnjih ratova, negdje u Londonu, po sistemu ona Hrvatica iz Zagreba, on Srbin iz Beograda, pa je očito da je ovakva ljubavna priča previše provokativna za histerični, ali lažni moto da se iz domovine ne bježi dok traje rat i za (politički) impotentni stav da "nikakvog zbližavanja s njima više ne smije biti".

Lomljiva bića

Mimo bilo kakvog ljigavljenja, "Fragile" su zapravo (pomalo autobiografska) priča o neobičnim sudbinama običnih ljudi koji se, ostavivši užas iza sebe, pokušavaju snaći u ne baš ljubaznim uvjetima zapadnog blagostanja. Ono što Tena Štivičić dobro radi njezini su suptilni, gotovo nježni pogledi u duše junaka koje pokušava zaštititi kao lomljiva bića usred političkih, društvenih i intimnih havarija. Svi se oni susreću u Michievom baru nekog bugarskog emigranta, no lica čak i najvećih negativaca očima Tene Štivičić ne odišu pokvarenošću, nego tugom. Vrlo je rafiniran taj psihološki realizam likova koji anđeoski nezaštićeni od vanjskog svijeta trpe unutarnju kanonadu prošlih i sadašnjih događaja.

DASKE ZA LIJES
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.