ŽENE PROTIV FARIZEJA
Anna Maria GRÜNFELDER
15. lipnja, 2006.

Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog raskrinkavanja farizejstva, trebamo i danas biti zahvalne da su žene svojim ugledom u javnosti izborile nekažnjavanje pobačaja, pravo na nekažnjavanje, jer, o tome se radi, a ne o pravu na usmrćivanje nerođenog djeteta, kao što je to nedavno klub starije gospode iza debelih rimsko-vatikanskih zidina ponovno oplakivao i osudio. Naime, prefekt papinskog vijeća za obitelji kardinal Alfonso Lopez Trujillo smatrao se ponukanim objaviti još jedan dokument o "Obitelji i reprodukciji", čija je jezgra tvrdnja da je pobačaj "nesmiljen udarac obitelji, agresivan kao nijedan do sada"

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Sedmoga lipnja 1976. njemački tjednik Der Stern objavio je senzacionalan prilog: izjave trideset istaknutih Njemica (među inima i glumice Romy Schneider), novinarki, političarki, tv-spikerica i drugih pod zajedničkim nazivom: "I ja sam abortirala." Taj je događaj u tren narušio jedan od velikih tabua poslijeratnog njemačkog (austrijskog itd.) društva i povukao za sobom "odron zemlje", istovjetne akcije uslijedile su i u drugim zemljama; talijanska zastupnica Emma Bonino i novinarka Oriana Fallaci povest će se za njemačkim iskorakom, a Fallacijeva će malo zatim napisati svoje "Pismo nerođenom djetetu". U velikim gradovima diljem Europe održavaju se demonstracije za ukidanje zakonskih sankcija protiv pobačaja (u Njemačkoj čl. 218, u Austriji čl. 144 Kaznenog zakonika).

Potpisnice izjave u Sternu kalkulirale su da će njihova prominentnost štititi njih same od kaznenog gonjenja, te da će time stvoriti pravni presedan na koji će se moći pozivati i anonimne žene. Kalkulacija se pokazala točnom, i više od toga: uslijedio je međunarodni val solidarnosti i sveeuropski trend reforme sporne zakonske odredbe o kažnjivosti pobačaja, podjednako za liječnika izvršitelja pobačaja kao i za ženu-objekta takva zahvata. Njemačka prominencija nije se morala bojati kazneno-pravnog gonjenja, ali njihova je akcija ukazivala na to da ih jedino javnost štiti od toga, otvara vrata liječničkih ordinacija, te čuva od ucjena kaznenom prijavom, iznuđenja astronomsko visokih cijena zahvata i prezirnog, podcjenjivačkog odnosa medicinskog osoblja.
 
Reformiranje zakona
 
Žene "iz puka", bez te aureole prominentnosti, imale su jedino izbor između potajno "dilanih" adresa liječnika, koji su "to" radili poslije redovnog radnog vremena u ordinacijama, a da nisu bili preskupi niti šarlatani, te nadriliječnika, babica i "femmes sages" koje su ordinirale u kuhinjama i prljavim ostavama. Mogućnost odlaska u tada jedinu najbližu liberalnu zemlju, u Nizozemsku, koja je tada jedino prakticirala prekide trudnoća u javnim bolnicama, uz svu zdravstvenu zaštitu i poštivanje osobnog integriteta i dostojanstva, bila je, dakako, nedostupna u onoj mjeri u kojoj je udaljenost od nizozemske granice bila veća.
 
Usuđujem se reći da je ženama laknulo otkad je reformiran ovaj zakon, premda ni u Njemačkoj niti u Austriji nema idealnih rješenja koja zadovoljavaju sve i vode računa o svim okolnostima pod kojima se događaju artificijelni pobačaji. Žene su "sretne" da postoji ta mogućnost, makar kao ultima ratio i makar nikad nikome to iskustvo ne bi željele. Od medicinskih sestara i primalja znam da su odahnule kad im je bilo zakonski dozvoljeno to što su prije toga radile, morale raditi, pod velom tajnosti, skrivečki, s "izmotavanjem" i u strahu da će ih ipak zadesiti kazneni progon.
 
Radilo se "to", dakako, otkad su u bolnicama postojali medicinski preduvjeti za to, iako je to građanska dvoličnost potiskivala iz svijesti. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog raskrinkavanja farizejstva, trebamo i danas biti zahvalne da su žene svojim ugledom u javnosti izborile nekažnjavanje pobačaja, pravo na nekažnjavanje, jer, o tome se radi, a ne o pravu na usmrćivanje nerođenog djeteta, kao što je to nedavno klub starije gospode iza debelih rimsko-vatikanskih zidina ponovno oplakivao i osudio. Naime, prefekt papinskog vijeća za obitelji, kardinal Alfonso Lopez Trujillo smatrao se ponukanim objaviti još jedan dokument o "Obitelji i reprodukciji", čija je jezgra tvrdnja da je pobačaj – pored registriranih homoseksualnih zajednica i zbog feminističkog individualizma – "nesmiljen udarac obitelji, agresivan kao nijedan do sada".
 
Kako ovaj dokument ne može izaći u javnost bez papinog "blagoslova", ostaje mi ustanoviti da nema ničeg novog iz Rima, da papa Benedikt XVI. dosljedno ide stopama svojeg prethodnika. Slijediti liniju drugoga ne svjedoči baš o nekoj kreativnosti; ta se spoznaja podudara s mojom slutnjom da je papa Benedikt XVI. fulminantan mislilac i poznavatelj crkvene Predaje, no da mu nedostaje ili originalnost ili, pak, odvažnost, ili jedno i drugo. Može se profesionalno razmišljati i docirati o ljudskoj i erotskoj ljubavi, no to zna svaki tko ljubi i voli, i možda bolje, jer se stubokom emocionalna narav ljubavi ne može dokučiti iza profesorske katedre. Sjene i duboko ljudske posljedice, poleđine te ljubavi, treba vjerojatno egzistencijalno doživljavati da bi se iz toga iznjedrilo razumijevanje i suosjećanje.
 

ŽENE PROTIV FARIZEJA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.