STRIČEVINA
Viktor IVANČIĆ
15. lipnja, 2006.

Vlatko Marković po svemu je stereotipni primjerak hrvatskoga sportskog funkcionara: uredno kršten, nesuzdržano ksenofobičan, lojalan Omiljenom Pokojniku, ne može se baš pohvaliti naročitim sportskim rezultatima, ali zato raspolaže staračkom vrckavošću i umnim kapacitetima vrapca. S godinama, izgleda, te karakteristike bivaju sve izraženije

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Na pitanje novinara Slobodne Dalmacije kada je i gdje rođen, predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza Vlatko Marković odgovara ovako: "U Bugojnu 1. siječnja 1937., a moram reći i da sam kršten 17. siječnja iste godine."

Tih šesnaest dana koliko je živio kao nekrst valjda su jedina tamna mrlja u uspješnoj sportskoj karijeri Vlatka Markovića. Sve ostalo je legenda: čovjek je nakupio skoro sedamdeset godina, ali je još uvijek fascinantno živahan i povremeno se ponaša kao mali ustaško. Naprosto plijeni svježinom i vitalnošću.
 
Nije tako loše što svako malo planetu uzdrma globalna nogometna euforija, pa naglo poraste stupanj novinarskog zanimanja za "ljude od struke", jer tako saznajemo kakve sve budale tavore u vrhu nacionalnog loptačkog saveza. Istinabog, nisu to stvari koje bi javnost nužno trebala znati, ali što vrijedi kada Marković i slični "moraju reći" i ono što ih se ne pita. Na primjer o sinu kojemu je dao ime Tvrtko: "Zna se po kome je morao dobiti ime. Neki misle da sam mu trebao dati ime Žika." Ili o tajnoj formuli nacionalnog identiteta: "Svaki Hrvat na bilo kojem dijelu zemlje je Hrvat." Ili o uspješnom lobiranju za Euro 2012. godine: "Pokvarit ću raspoloženje nekim tipovima koji mrze sve što je hrvatsko!" Ili o Tuti Naletiliću, osuđenom na dvadeset godina robije zbog ratnih zločina: "Mladen je divan čovjek. Oduševio me svojim razmišljanjima, korektnošću i poštenjem." Ili o najvećem sinu našeg naroda, koji pukim stjecajem okolnosti zbog ratnih zločina nije osuđen: "Pa kako uopće možete Tuđmana s nekim uspoređivati?!"
 
U intervjuu Slobodnoj Dalmaciji ovaj društveno-sportski djelatnik dotaknuo je mnoge fiskulturne teme, ali se posebno osvrnuo na problematiku ustaša i partizana, i to iz osobne vizure. "Kada nekome ostanu tri strica kod Bleiburga i oca mu zatvore na 15 godina što mislite na čijoj ću strani biti i kako ću razmišljati." Pa onda precizira svoju simpatiju prema jednome od dva spomenuta tima: "Ja sam bliži našoj vojsci." Ta "naša vojska" zapravo je ustaška? – znatiželjan je novinar. "Rekao sam svoje" – odrješito veli Marković. – "Stričevi su mi ubijeni, pa znate onda na kojoj je strani moja familija bila." Zbilja, na kojoj strani? "Na strani na kojoj treba biti, nikako drugačije."
 
Vlatko Marković po svemu je, dakle, stereotipni primjerak hrvatskoga sportskog funkcionara: uredno kršten, nesuzdržano ksenofobičan, lojalan Omiljenom Pokojniku, ne može se baš pohvaliti naročitim sportskim rezultatima, ali zato raspolaže staračkom vrckavošću i umnim kapacitetima vrapca. S godinama, izgleda, te karakteristike bivaju sve izraženije.
 
Jer, koliko nas sjećanje služi, Marković je svojedobno bio reprezentativac omražene Jugoslavije, dok su se njegovi stričevi vjerojatno okretali u grobu zbog kapitalne izdaje obiteljske tradicije. Za koga smo mi glavu gubili? – mogla se samo pitati preminula svojta. Doduše, možda je ustaško omraženu reprezentaciju sve vrijeme podrivao iznutra (otprilike kao Bilandžić Tuđmanovu komisiju za podjelu Bosne), lukavo je nastojeći skrenuti u pakao serijskih poraza i tako pribiti na međunarodni stup srama: uopće ne zvuči loše takav retuš jedne biografije koja ima podupirati osnovne familijarne vrijednosti...
 
Nu, Marković živi u prošlosti, ali rukovodi u sadašnjosti. Čak je donedavno bio i nekakav sportski pedagog, učitelj mladih i perspektivnih naraštaja... Hrvatske prilike u zadnje desetljeće i pol takve su da je izlišno komentirati Markovićeve verbalne splačine. Pitati se, na primjer, zašto takvi tipovi nisu u stanju barem držati jezike za zubima, pošto se nominalno bave "sportom", nema više nikakvoga smisla. Jednako je tako besmisleno opet apelirati da se dotični likovi, zbog najelementarnije društvene higijene – kao što je zaštita mladeži od širenja naci-fašističke propagande - sa svojih sadašnjih funkcija pometu u nekakve staračke domove gdje će izgubiti dodir s civilizacijom iz koje su nepravedno uklonjeni njihovi stričevi. Pa da taj žalobni hrvatski život sa stricem, kao vladajuće stanje duha, napokon odbaulja u prošlost kao jeftina sentimentalna bljuzga...
 

STRIČEVINA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.