HRVATSKI DUŠKO O HRVATSKOM RAMENU, HRVATSKA LISNICA U DUŠKOVU DŽEPU!

10. TRAVNJA 1991.

Iznebuha me telefonski zove predsjednik Tuđman. Kaže mi: "Halo, Duško!" Ne razumijem baš najbolje što mi time želi reći, ali ipak kažem: "Halo!"

Predsjednik me onda pita: "Sve si razumio?" Kažem da jesam. Hvatam prvi tramvaj i krećem u Banske dvore. Tramvaj ne vozi do Banskih dvora nego do Remetinca. Pitam vozača: "Kakav je to način?" Vozač mi ništa ne odgovara. Zgranut tolikom neodgovornošću, hvatam taksi. Taksistu prepričavam svoj nesporazum s tramvajem. On mi objašnjava da je to zato što tramvaji još uvijek voze po prugama izgrađenim u socijalizmu, a ne po potrebama hrvatske stvarnosti. Bilježim njegove riječi u notes.

U Banskim dvorima me čeka predsjednik i prijatelj, ukratko Tuđman. Pita me znam li ja što je danas. Kažem da znam. Tuđman kaže da je na današnji dan hrvatski narod izrazio svoju težnju za samostalnom hrvatskom državom i da taj dan danas po prvi put proslavljamo u slobodnoj Hrvatskoj. I to zapisujem u notes, jer o tome ništa ne piše u mojim knjigama koje sam još lani bacio u stari papir.

"Baš te briga", kaže mi Tuđman, "napisat ćeš ti nove." Hoću, pa ću i njih jednoga dana odnijeti u stari papir. Zapisujem u notes svoju novu definiciju povijesti: "Povijest se sastoji od povijesnih etapa. Povijesne etape omeđene su trenucima odnošenja povijesnih knjiga u stari papir."

"Slušaj, Duško, ja sam se sve dogovorio s Miloševićem", povjerava mi se Tuđman. "Šta je to sve?", pitam. "Podjela Bosne, nove granice i tako to." Ljubazno se smješkam, jer znam da Tuđman to voli. "I?", pitam. Tuđman mi kaže da me je uvrstio u ekspertnu grupu pregovarača oko razgraničenja. Pitam kada započinju pregovori. "Čim stigneš u Tikveš. Dakle, za nekoliko sati. I... ne trebam ti to ni napominjati. O ovome nikome ni riječi." U automobilu za Tikveš zapisujem natuknice za prvo poglavlje moje nove knjige. Radni naslov: "Nadljudski napori kojima hrvatsko vrhovništvo pokušava očuvati cjelovitost i nedjeljivost Bosne i Hercegovine".

11. TRAVNJA 1991.

Jebem ti Srbe i rakiju! Lerotić ništa ne pije, Šentiji zabranili liječnici, Sokol vodi sportski život, pa je sve puklo po meni. A s druge strane Kosta Mihajlović, Mihajlo Marković, Kutlešić i Smilja Avramov. Ne znaš tko ima veći cug! Zato mi je jutros glava kao badanj.

Pokušavam dešifrirati zabilješke koje sam noćas črčkao za vrijeme sastanka. Ništa ne razumijem. Šta li ovo piše: Posušje ili Posavina?

Za doručkom mi Lerotić kaže da nisam trebao onoliko cjepidlačiti oko Dervente, jer su to pitanje već riješili Tuđman i Milošević. "Kakva Derventa?", pitam. Lerotić mi objašnjava da je Smilja Avramov stavila maslinu na šunku i rekla da je to Derventa i da je to srpsko. Onda sam ja, tvrdi Lerotić, pojeo i šunku i maslinu, pa je Smilja iskočila iz kože i tražila da to vratim. Potom sam ja, ako Lerotić ne laže, stavio komad sira na Smiljin tanjur i rekao: "Na ti Derventu, hebla te ona!" Mislim da Lerotić izmišlja, jer ja nikad ne govorim "hebla" nego "jebla". Smilja je na to načisto poludjela, jer da taj sir nije Derventa nego Livno, kao što mu samo ime kaže, i da šta ja tu sad petljam s prebacivanjem iz pladnja na tanjur.

Nakon svega mislim da je Bosnu nemoguće podijeliti bez da je prethodno rasturimo, a kad je rasturimo, to više neće biti Bosna. Objašnjavam to Tuđmanu po povratku u Zagreb i kažem mu da smo pred sudom povijesti unaprijed amnestirani od optužbi za podjelu Bosne. "Kako to i zašto?", pita Tuđman. "Tako što ću ja mirne savjesti u svojoj novoj knjizi napisati da nismo dijelili Bosnu, budući da je to nemoguće." Bilježim u notes novu definiciju povijesti: "Povijest je umjetnost nemogućeg."

13. TRAVNJA 1991.

Nova runda pregovora sa srpskim kolegama ekspertima u vladinoj vili Botić u Beogradu. Nema ni sira ni šunke ni maslina, nego same pihtije. Bosna postaje prilično rastezljiv pojam. Izmiče pod viljuškom i ugiba se pod nožem.

U pauzi pregovora nazivam Tuđmana u Zagreb i informiram ga o problemima. On kaže da ne vidi nikakav problem u tome što se Bosna ugiba i da je to siguran znak da će prije ili poslije uginuti. "Samo ti reži, Duško!", hrabri me Tuđman.

Kad smo se vratili u salu za pregovore, dočekao nas je prazan stol. Pitam Kostu Mihajlovića gdje je Bosna, a on kaže da su je "odneli kelneri". Upozoravam Kostu da to ne može tako, a on meni replicira da "personal zna svoj posao".

Tražim novu pauzu i opet nazivam Tuđmana. Prenosim mu Kostine riječi. Tuđman se slaže s njegovom konstatacijom, jer je, kaže, i sam bio personalac. Zapisujem u notes da i personalac zna svoj posao.

Lako je njemu, ali je meni teško. Teško mi je jer ne razumijem zašto sve ovo radimo. Zapisujem u notes novu definiciju povijesti: "Povijest ne pristaje na ograničenja koja joj nameće zdrav razum."

20. TRAVNJA 1991.

Treća runda pregovora održana je u Zagrebu, u Vili Weiss. Prije početka pregovora otišli smo na brifing kod Tuđmana. On je pohvalio naša dotadašnja postignuća i rekao nam kako očekuje da danas dovršimo posao. Ja sam mu sugerirao da ne žurimo i da pokušamo dobiti na vremenu. Tuđman mi je odbrusio da mi nismo angažirani da bismo dobili na vremenu nego na prostoru. U svoj notes sam pribilježio da je povijest izvanvremenska kategorija.

Pregovori su krenuli punim intenzitetom. Dok je Smilja Avramov tukla po kulenu, Kosta je šeretski dobacio kako je prava šteta što ne postoje dva Kulen-Vakufa. Smiljko Sokol je na to rekao kako bi možda sve bilo lakše kada bi postojale dvije Bosne. Nije mi bila jasna ova Smiljkova upadica, pa sam izašao iz sale da nazovem Tuđmana. Tuđman mi je rekao da se ništa ne sekiram, jer ne samo da neće postojati dvije Bosne nego niti jedna. Nisam se sekirao, nego sam otvorio notes i zapisao da povijest ne umnaža probleme nego ih eliminira.

14. LIPNJA 2006.

Pišem pogovor svojim bilješkama iz 1991. godine.

Možda bih trebao objasniti zašto ih objavljujem tek sada, kada ni Tuđmana ni Miloševića više nema među živima i kada nitko ne može opovrgnuti da je među njima stvarno postignut dogovor o podjeli Bosne.

A možda i ne bih.

Svakome je valjda jasno da je za prosudbu o proteklim događajima nužna povijesna distanca.

Povijesna distanca nužno nastaje iz povijesne nužde.

Povijesna nužda se vrši pišanjem na ono što si radio u prethodnim povijesnim razdobljima.

Ja sam, eto, obavio svoju povijesnu nužnost.