Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Virtual Tribune

Pisma

Stranica obnovljena:
15. lipnja, 2006.

stojic 80.jpg
Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
FUGA ZA INGEBORG
15. lipnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Pratio sam malo u tisku i na Internetu najnoviju raspravu oko "cenzure" djela Petera Handkea; ponajviše su me od svih priloga oduševili članci Biljane Srbljanović i Bore Ćosića, gdje oni uspaljenim handkeovcima objašnjavaju da prijatelji Miloševića, pa ni Handke kao takav, jednostavno nisu prijatelji Srbije ni srpskog naroda. Tako se spis Gerechtichkeit für Serbien u svom ogoljenom obliku pokazao kao slijepa pohvala jednoj tiraniji. Ali, kanda i Handkea sve manje zanima Balkan (ako ga je ikad istinski i zanimao), a sve više ga okupira njegova vlastita zvijezda koja tamni, kao da cijela ta handkeovska priča i nije ispričana zbog posrnulog Miloševića, nego zbog posrnulog koruškog anđela čiji tiraži svakim danom stagniraju. Vanitas vanitatum et omnia vanitas, prisjećam se izreke iz knjige Propovjednikove, koju prevodim prostim pitanjem zašto bi Handkeove riječi bile važne u krajoliku gdje su sve riječi već odavno pogažene.

Umjesto sumornog, dakle, pisma Handkeova, u kojemu se žrtve proglašavaju vinovnicima i krivcima za genocid nad samima sobom, ja se radije sjećam jedne druge austrijske književnice, čiji se nesuđeni rođendan proslavlja u Beču i Celovcu. Ingeborg Bachmann rođena je 25. lipnja 1926. godine u Celovcu i da je živa, za koji dan bi navršila osamdeset. Njena zvijezda treptala je u paklu fašističkog mraka, u tami njemačkog jezika nekih pedesetak godina, a onda je ugasla od bola. "Postoji točan trenutak kojim je uništeno moje djetinjstvo. To je onaj dan kada su Hitlerove trupe umarširale u Klagenfurt. Bilo je toliko strašno, da moja sjećanja počinju od toga dana..." rekla je jednoj novinarki uoči svoje smrti. Pjevala je o jezi rata i kaosu austrijskoga poraća u knjigama "Vrijeme odgođenih računa" i "Zazivanje Velikog medvjeda", tim draguljima modernog njemačkog jezika.

Prevodio sam njene stihove prije desetak godina u jednoj bečkoj mansardi, otkrivajući sve više da su slične sudbine brodolomnika. Pjesme o ratnim veteranima, ratnim traumama, potom pustoši poraća, ranama što ih nosi svako dijete što je upamtilo grmeći ritam sile i nepravde. Balkan je gorio u plamenovima novog patuljastog fašizma, a ja sam tražio utjehu u njemačkim stihovima, koje sam poput meda iz zlatnog vrča pretakao u skromnu drvenu zdjelicu moga jezika: "Opadni, srce, sa stabla vremena. Opadni, ti lišće, sa hladnih grana, ti, koje je nekoć sunce grlilo opadni, kao što suze padaju iz raširena oka" (Fall ab Herz). Ingeborg Bachmann pokušavala je spas tražiti u hölderlinovskim žudnjama za jugom, u "jesenjem manevru vremena":

"Pustite nas putovati! Pustite nas da pod čempresima ili pod palmama ili u gajevima naranči za male pare gledamo zalaske sunca koji nemaju usporedbe. Pustite nas da zaboravimo na neodgovorena pisma od jučer! Vrijeme čini čuda. Dolazi nam, ali nepravedno, sa bilom krivnje: mi nismo kod kuće. U podrumu srca, bez sna, nalazimo se opet na pljevi poruge, u jesenjem manevru vremena" (Herbstmanöver). Ali, pjesnikinju je neprestano progonilo to vrijeme odgođenih računa, okamenjenih slika, taj naglavačke okrenuti grad. To vrijeme zgusnuto u ćilibar sjećanja određivalo je nove oluje njezinih ljubavi, što su završavale u paroksizmu samoće. Nakon tajanstvenih susreta s pjesnikom holokausta Paulom Celanom u Beču i Parizu, nakon vihorne veze sa destruktivnim Maxom Frischom, Ingeborg Bachmann svoj život skončava u vatri svog rimskog stana, 17. listopada 1973. godine.

Nisam više u Beču, ali čitam bečki tisak i Pressi nalazim da je ovih dana završena izložba u povodu osamdesetog rođendana Ingeborg Bachmann, posvećena njenom antiratnom pismu, koja je održana u palači Palfy na bečkom Josefsplatzu. "Jednoga dana djeca jednostavno nisu dobila zadaće i mogla su otići. Gurnuti su da naprave prve korake u životu... Na kraju rata otišla sam u Beč, strašno nestrpljiva i puna očekivanja." Proljeće je i cvatu bagremi u Josefstadtu, slijepac na Grabenu svira vergl, šetam dugim drvoredima Donaumetropole i pomišljam na to kako sam i sam izgubio zavičaj, ostavljen negdje u bezgraničnoj zoni, kao šugav pas kojeg nitko neće i koji kisne na nepostojećim granicama svjetova. U prošloj sam knjizi objavio jednu ljubavnu pjesmu posvećenu Ingeborg, u kojoj se vlastita poetska inhibicija pokušava transformirati u bezvremenu i bestjelesnu ljubav. Dječak se zaljubio u lijepu učiteljicu.

NASLOVNICA