Dean DUDA
UBACIVANJE SA STRANE
FRIŠKA FIGA
15. lipnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Kad je u prošli četvrtak voditelj emisije Otvoreno upitao goste tko je bio treći na zadnjem Svjetskom prvenstvu, pristojna skupina socioloških, književnih, medijskih i dizajnerskih likova u studiju ostala je ozbiljno zatečena. Nakon čitavog poluvremena tzv. fenomenologije opće prakse, interpretativnih proplamsaja o nacionalnim kvadratima koji identitet znače (a svi ih bezrazložno zovu kockicama), dubokih uvida o medijskoj sveprisutnosti, globalizaciji, spektakularizaciji i karnevalizaciji nogometne igre, zavladala je kratka i nelagodna tišina koja je zapravo razotkrila stanje stvari. Iako su prisutni nastojali zadržati gard tipa “ne znam, ali nije bitno”, pukotinu više ništa nije moglo pokrpati.

Naime, pretpostavka svakog razgovora, pa tako i razgovora o nogometu, temelji se na jednostavnoj činjenici da se o predmetu razgovora, pa tako naravno i o nogometu, posjeduje elementarno znanje, barem osnovni uvid u stanje nogometne faktografije kao zalog da se na tu igru u zemaljskom trajanju ipak potrošila neka mentalna energija. To neznanje bilo je više od znaka, budući da se dogodilo u zemlji koja misli da će je svijet dovijeka pamtiti po trećem mjestu iz Francuske, a ona, tako malena u svojoj veličini, nema minimum razumijevanja za sudbine i dostignuća sličnih zvijezda repatica koje povremeno bljesnu u ekskluzivnom klubu nogometno moćnih.
 
Nešto zdravog razuma i minimum znanja jedini su uvjeti očuvanja jedne vrste razgovora o nogometu koja je nekad bila stvar pristojne većine, a danas se – jer takav je raspored snaga – nudi tek kao jedna od mogućih pozicija u polju. Negdje između stručne kompetencije ljudi ranga šjor Ivana i općeg blebetanja po sportskim programima, birtijama i frizerajima, s jedne, ili pak između otpornosti intelektualnog prezira i popularne potrošnje piva, dresova i navijačkih boja za lice, s druge strane, nalazi se taj nešto tiši, nekad većinski, danas treći put, put za koji nogomet nije povremeni fenomen nego navika poput jutarnje kave, kupnje kruha i dnevnih novina. Da bi se ta pozicija zaštitila, recept je jednostavan i razmjerno teže primjenjiv jer se za razliku od masovnosti rituala brani kontroliranom izolacijom. Dakle, za vrijeme trajanja Svjetskog prvenstva uglavnom se ne razgovara o pitanjima tipa što je u novije vrijeme žene privuklo nogometu, izbjegava se razmijeniti mišljenje s ljudima koji u ciklusu između Koreje & Japana i Njemačke ne razlikuju Denilsona, Edilsona i Edmilsona, kao što se ne uočava neki dublji smisao u činjenici da smo, unatoč porazu od Brazila, impresionirali svijet navijanjem, da je neki naš papak utrčao u teren i da smo zapalili bengalke ravno u facu njemačkom sistemu stadionske sigurnosti.
 
Jednako se tako ne nasjeda iritantnoj kreativnosti hrvatskih sportskih urednika i novinara koji su nogometni svijet omeđili priglupim stilskim raslinjem “glavu gore”, “nema predaje”, “bili smo hrabri” i “umrli smo muški”, jer Brazil je s medijskog Olimpa i reklame za Nike brutalno aterirao na berlinski travnjak i svi koji su očekivali žonglere i cirkusante dobili su frišku figu, dijelom baš onakvu kakvu su proljetos zaradili oni koji su za Barcelonom uzdisali kao da se radi o novoj modnoj kolekciji i pritom olako zaboravljali polufinale, Merka i Ševčenkovu glavu. Treba, dakle, s onu stranu bezrazložne oholosti nekako održati potrebnu distancu da bi se utakmice mogle s guštom i u miru pogledati, a da se pritom ne iznevjeri upravo nogometna igra.
 

UBACIVANJE SA STRANE: FRIŠKA FIGA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.