Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
MRŽNJA U ZIMNICAMA
15. lipnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Tu nešto ne štima. Stezanje obruča oko Glavaša, Merčepa, Suljića... dosad je najveća sudska satisfakcija Srbima u Hrvatskoj, jer se uz imena spomenute trojice vezuju neki od najstrašnijih zločina nad njima (uključujući bezdušne i s vojnog stanovišta potpuno besmislene likvidacije djece i žena, iako to, na žalost, ni sada neće u cijelosti doći pod udar zakona).

Nije onda čudno da je Milorad Pupovac posebnom izjavom pozdravio najnovije istrage i hapšenja, smatrajući ih posebno važnim za prevladavanje trauma rata. Ali, istodobno je Pupovac s kolegama iz drugih manjina čvrsto zagrizao da se u novi Kazneni zakon unese posebna odredba o ubojstvima iz mržnje, čime se ona kvalificiraju kao osobito teška i za njih se fasuje i do četrdeset godina zatvora. Manjinci su u tome uspjeli tek nakon duljeg natezanja s koalicijskim partnerima iz HDZ-a i prijetnje da će u suprotnom glasati protiv i srušiti novi zakon.
 
Otpori iz vladajuće stranke ne iznenađuju. Novom zakonskom regulom priznaje se da ovdje zbilja, kako rekosmo, nešto ne štima, ili štima drukčije nego što treba. Jer, sada već lijepi broj sudskih procesa kojima su sankcionirane, ili će uskoro biti, glavne crne točke zločina nad Srbima (Gospić, Split, Osijek, Vukovar, Pakračka Poljana...) nemaju samo cilj kazniti krivce. Još je važnije, puno važnije, postići nešto čega dosad nije bilo, utuviti građanima svoje zemlje da su ratni zločini loši i po društvo nezdravi. A ne samo zabranjeni i kažnjivi.
 
To je ono što smo na ovim stranicama već nazivali ratnom pedagogijom. I to je ono što u ovoj zemlji i dalje debelo ne valja. Kada deset godina poslije rata moraš u Kazneni zakon unijeti posebno uglavljenu odredbu o kažnjavanju ubojstava iz mržnje, time praktički priznaješ da je ta pedagogija podbacila ili je uopće nema. Rat je odavno prošao, mržnja je ostala. I ne samo što je ostala, mržnja posebno prema Srbima, a odnedavno sve više i prema Židovima i Muslimanima, postala je i dio svakodnevnog "političkog folklora", koji je prisutan na najširoj sceni, počev od ulica i stadiona do Sabora.
 
Tako to vide predstavnici i tako doista i jeste. Što je najbitnije, to nije folklor koji ostaje samo na lajavim povikama i psovkama. Dovoljno je prelistati novine i vidjeti koliko je teških fizičkih incidenata, uključujući i ubojstva (čiji počinitelji u pravilu ostaju nepoznati i nekažnjeni, iako primjer Gotovine, pa sada i Suljića, pokazuju da policija i sudovi nisu baš za baciti kada se ozbiljno prime posla). Istina, stvari nisu baš toliko dramatične da se ne bi primijetili i znakovi smirivanja i tolerantnijeg suživota.
 
Kao što je recimo najnovije odustajanje u vukovarskim školama od nastave u različitim smjenama za hrvatske i srpske razrede, čime je spomenuta ratna pedagogija padala čak i u osnovnim pedagoškim ustanovama. Vrlo je važno podvući da se oko napuštanja smjenske nastave više angažirala hrvatska nego srpska strana, ali je još zanimljivije i indikativnije da to u javnosti nije dovoljno primijećeno, prije bi se reklo da se skriva. Najvjerojatnije zato što mnogima i ne odgovara da se početni dobri primjeri baš stavljaju na velika zvona, jer na mržnji se, budite bez brige, i dalje može lijepo pazariti.
 
U svakom slučaju, i kada povlači dobre poteze, za aktualnu vlast još uvijek ostaje dovoljno štofa da je se osumnjiči da ne radi sve što treba, kalkulirajući, po svemu sudeći, da će joj nabrijani nacionalni osjećaji još trebati i da nije pametno tu mahati čeličnom metlom. Doduše, dio toga događa se mimo nje, i bilo bi pretjerano i neozbiljno svu odgovornost tovariti na njena leđa. Jasno je, prije svega, da dio nacionalističkog mahnitanja proizlazi iz svugdje prisutnog pražnjenja modernih društava od svih idejnih vrijednosti.
 
Zbog toga se generacijske, socijalne i druge frustracije lijepe uz ideološke simbole koji se najagresivnije i najvrištavije nameću, a to su oni s radikalne desnice. Tu, po svemu sudeći, leži i ključ enormne popularnosti jednog Škore ili Thompsona i, ponavljamo, ne treba skakati u oči vlastima kao jedinom, pa možda čak ni glavnom krivcu za to (iako jedan od krivaca svakako jest). Ali, ono za što one apsolutno snose odgovornost je toleriranje najprimitivnijih šovinističkih i rasističkih ispada, čiji broj s godinama nikako da se spusti na neki razuman prosjek.
 

ARITMETIKA POLITIKE: MRŽNJA U ZIMNICAMA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.