TATA, ŠTA JE TO TETOVO?
Ivica ĐIKIĆ
21. lipnja, 2006.

Postoji mnogo razloga za strepnju u vezi s funkcioniranjem medija u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i Srbiji, odnosno da dobar dio medijskog prostora u ovim zemljama i dalje emitira slične vibracije kao što je bio slučaj uoči rata, pa i u vrijeme trajanja rata. Promijenilo se, naime, nešto u kozmetici – nema onako snažnog jezika mržnje – ali je sasvim jasno da se suština nije promijenila, a suština je strašna oslonjenost medija na političke strukture, te novi fenomen zavisnosti politike o tajkunskim strukturama

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- Gospodine Dizdareviću, jedan ste od voditelja projekta koji je ovih dana promoviran pod okriljem Igmanske inicijative i koji će pokušati uspostaviti privremenu alternativnu mrežu novinarskog izvještavanja o događajima u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Na temelju čega je Igmanska inicijativa došla do zaključka da je potreban takav projekt?

- Igmanska inicijativa je, da podsjetim, nastala u ratu, kad se značajna grupa intelektualaca iz Beograda, Zagreba i drugih gradova u bivšoj Jugoslaviji preko Igmana uputila u Sarajevo koje je tada bilo pod srpskom opsadom: ta inicijativa nastavila je djelovati i poslije rata, bez ambicije da se bavi tvrdom politikom, ali s namjerom da se u širem kontekstu održavaju veze u trokutu BiH - Srbija i Crna Gora - Hrvatska i da se javnosti ovih zemalja skrene pažnja na probleme koji nas tište i koji su prepreka da uspostavljamo normalne i civilizirane odnose. E sad, razgovarajući u okviru Igmanske inicijative došli smo do zaključka da postoji mnogo razloga za strepnju u vezi s funkcioniranjem medija u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i Srbiji, odnosno da dobar dio medijskog prostora u ovim zemljama i dalje emitira slične vibracije kao što je bio slučaj uoči rata, pa i u vrijeme trajanja rata. Promijenilo se, naime, nešto u kozmetici – nema onako snažnog jezika mržnje, napadi na druge nisu onako brutalni i sve je malo umivenije i sofisticiranije – ali je sasvim jasno da se suština nije promijenila, a suština je strašna oslonjenost medija na političke strukture, te novi fenomen zavisnosti politike o tajkunskim strukturama, što je posebno izraženo baš u svijetu medija.
 
Zanimljiv paradoks
 
- Koliko znam, bavili ste se time kako, kroz medije, jedni vide druge u ovom tzv. daytonskom trokutu koji je, osamostaljenjem Crne Gore, dobio još jednu stranicu. Do kakvih ste saznanja došli?
 
- Shvatili smo, zapravo, da živimo zanimljiv paradoks: s jedne strane, sve ove države dugoročno su se opredijelile za evropski put i za, da se malo slobodnije izrazim, život u jednoj velikoj zajedničkoj kući, dok s druge strane, moramo konstatirati da jedni o drugima znamo manje nego što smo znali prije petnaest ili dvadeset godina. Htjeli bismo, dakle, živjeti u jednoj velikoj kući, ali ne želimo znati što se događa s onima čije su sobe najbliže našoj. Na tragu osjećaja da se mnoge stvari razvijaju i mijenjaju brže nego odnosi na zajedničkom medijskom prostoru, došli smo na ideju da se time treba pozabaviti malo konkretnije i aktivnije.
 
- Što znači to konkretnije bavljenje opisanom medijskom situacijom?
 
- Napravili smo malo pilot-istraživanje koje je trebalo pokazati je li onaj naš osjećaj u vezi s medijima ispravan ili nije. Formirali smo ekspertnu grupu – kojoj sam, stjecajem okolnosti, bio na čelu – i tokom dvadeset i jednog dana u aprilu ove godine pratili smo šest dnevnih novina (Avaz i Glas srpski iz BiH, Jutarnji list i Slobodna Dalmacija iz Hrvatske, s tim da smo pratili bosanskohercegovačko izdanje splitskog dnevnika, koje je – to smo naknadno shvatili – politički bitno drukčije od izvornog izdanja, te Politika i Danas iz Srbije), analizirali smo pet nedjeljnika (Slobodnu Bosnu i Dane, Nacional i Globus, i NIN), a imali smo i centralne dnevnike HTV-a, RTS-a i BH1. Analizirali smo kvantitativno i kvalitativno kako ti mediji pišu o drugima iz ovog trokuta: ukupno smo obradili 1053 članka i 76 televizijskih priloga, koji su se, uz politiku, bavili i svim drugim segmentima života. Rezultati su apsolutno potvrdili našu polaznu tezu, a to znači da se, grubo rečeno, nitko ozbiljno ne bavi svojim susjedstvom. Na televizijama se, recimo, više od 85 posto priloga o drugima odnosi na Haag i ratne zločine, i to u onoj mjeri u kojoj pojedina sredina haaški slučaj iz druge sredine čita kao svoj. Recimo: Hrvatska se bavila bosanskim Hrvatima u Haagu, pa je prilično dubiozno je li to pisanje o Bosni; Srbija se bavila Srbima iz Hrvatske u Haagu...
 

TATA, ŠTA JE TO TETOVO?
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.