KUĆANICA S KAMEROM
Draško IVEZIĆ
28. lipnja, 2006.

Krenuli smo dosta ambiciozno, ideja je bila da skupimo cijeli iznos od 1.250.000 funti koliko je potrebno za pola sata animacije. Ideju smo prezentirali na Cartoon Forumu gdje dolaze investitori, televizije i gdje je moguće skupiti sredstva od malih donatora, ulagača i pretprodaje. Nažalost, uspjeli smo zainteresirati samo lokalnu televiziju iz Walesa koja nam je dala samo za pola prve epizode. Odlučili smo se na rizik i uložili smo svoje novce koje smo zaradili radeći godinama reklame za klijenta koji proizvodi toaletne papire

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Joanna Quinn, skupa sa svojim suprugom i scenaristom Lesom Millsom, vlasnica je producentske kuće Beryl Productions iz Walesa, Velika Britanija, pod čijom su etiketom proizveli izvrstan crnohumorni i satirični animirani film “Snovi i želje – obiteljske veze”. Koliko film vrijedi, dokazuje i Grand Prix zagrebačkog Animafesta 2006. dodijeljen od međunarodnog žirija. Joanna Quinn više je puta bila gost Zagrebačkog festivala, 2002. sudjelovala je u međunarodnom žiriju, a zajednički nazivnik njezinih duhovitih i vješto nacrtanih filmova mogla bi biti glavna junakinja Beryl koja je prošla razne faze u samootkrivanju: od odlaska na muški striptiz u filmu Girls Night Out iz 1986. godine do posljednjeg filma gdje za poklon dobiva video-kameru i odluči voditi video-dnevnik svoje svakodnevice. Stvar izgleda bezazleno sve dok Beryl ne pristane snimati vjenčanje svoje prijateljice koje u njoj probudi skriveni talent nesputane filmašice.

- Što motivira vašu junakinju Beryl da na tako neobičan način snima prijateljičino vjenčanje?
 
Les: Beryl je kućanica iz Walesa i po mnogo čemu je vrlo atipična za filmsku junakinju. Nije glamurozna ni mlada, pripada radničkoj klasi i vrlo je priprosta. To je u kontrastu s njenom željom da se izrazi u svijetu u kojem dominiraju muškarci. Pored toga, ona otkriva svijet koji nije mogla otkriti dok je bila mlada, jer je imala obitelj. Uči o filmu, razmišlja o idejama filmskih stvaralaca, o Vertovu, o Leni Riefenstahl. Baš kao da studira film, Beryl kupuje knjige o filmovima i, umjesto da snimi tipično vjenčanje, pokušava oponašati postupke klasičnih, posebno europskih, filmaša. U sljedećim se epizodama mislimo baviti Hitchcockom, Bergmanom... To je dio strukture priče. Filmsko stvaralaštvo kao takvo.
 
- No, pored toga što Beryl eksperimentira s filmom, osjeti se i svojevrsno anarhično raspoloženje u cijelom vjenčanju, karnevalski ugođaj u kojem vlada potpuni kaos?
 
Les: To je zato što smo mi takvi, stalno se prepiremo oko svake sitnice. Vječno imamo male, ali duhovite krize što se osjeti i na našim likovima. Vjenčanja su, inače, uobičajen ritual i svi znaju za njih. Ono što je nas zanimalo jest što se događa kad nešto pođe po zlu. Sama ceremonija je obiteljska i privatna stvar, ali kad se u pozadini počnu događati urnebesni problemi, tu stvari postaju zanimljive za film. Vjenčanja po svojoj prirodi, budući da se tu spajaju dvije obitelji, imaju jak potencijal za dramski sukob. Uvijek postoje ljudi koji žele napraviti zločeste stvari, pa oni drugi koji to na krajnje paničan i nespretan način pokušavaju spasiti, te imamo bogatstvo sitnih situacija koje proizvode lucidnu atmosferu. Da nema takvih momenata, vjenčanja bi bila dosadna za sve one koji nisu emotivno uključeni.
 
Filmska radionica
 
- Otkud ta ispovjedna struktura u kojoj lik govori u kameru i povjerava se?
 
Les: Ideja je proizašla iz filmske radionice koju sam vodio jedno ljeto. Polaznici su imali zadatak snimati oko sebe, da bi potom snimali sami sebe, govorili u kameru, radili video-dnevnike. Primijetio sam kako im to nije uvijek lako, dosta se njih s velikim poteškoćama otvaralo samima sebi. Posudio sam ideju video-dnevnika kako bih ispričao animiranu priču i ne sjećam se da sam vidio nešto slično u animaciji. Recimo, takozvani animirani dokumentarizam – gdje se pravi glasovi i stvarni ljudi kaleme na animirane likove – jedna je vrsta poigravanja sa sadržajem, dok se u ovom slučaju proces koristi kao narativna struktura kod napisanih likova.
 
- Gospođo Quinn, kako ste došli do toga da se bavite upravo animacijom?
 
Joanna: Kao jedino dijete puno sam crtala, šarala, stvarala si od olovaka zamišljene prijatelje. U jednoj fazi života, kad sam imala petnaest, napustila sam školu i pošla tražiti posao kao komičarka. Na razgovoru za posao imala sam sa sobom svoje skice i stripove. Ljudi s razgovora to su prokomentirali otprilike ovako: "Hm, baš fino.... A što ti tražiš ovdje? Idi u umjetničku školu!" Na sreću sam ih poslušala. U školi je jedan od predmeta bila animacija, gdje sam otkrila pokret u svojim crtežima i kako mi to leži. Naravno da je želja da budem komičarka, također, doprinijela mojem razmišljanju o animaciji.
 

KUĆANICA S KAMEROM
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.