Dean DUDA
UBACIVANJE SA STRANE
FER-BLEJ
28. lipnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Zamislimo na trenutak da je Francesco Totti barem za trećinu čovjek koliki je igrač. Zamislimo da je nepostojeći jedanaesterac dosuđen u zadnjoj sekundi utakmice Italija – Australija izveo tako što je namjerno napucao loptu nebu pod oblake, negdje na tribinu, za vječnu uspomenu nekom od prisutnih gledatelja. Žao mi je, gospodine Cantalejo, ali možemo mi i bez vas. Jest da nas je neopravdano jedan manje, ali mi smo trostruki prvaci svijeta i ne trebamo štaku za prolaz u četvrtfinale. Zamislimo na sličan način da je David Beckham onaj slobodnjak protiv Ekvadora jednostavno gurnuo u aut jer mu mitsko poštenje dostojno dobre engleske tragedije i razvijeni osjećaj za fair play ne dopuštaju da laž pretvori u istinu i sučevu pogrešku u trijumf.

Znam da ovako postavljene stvari u startu poništavaju sve što nogomet jest i tu igru pretvaraju u moralku koja bi dosadila za pet minuta jer bi terenom umjesto nogometaša u trku hodočastili likovi s tonzurom i svetački kandidati. Međutim, ovo moje nategnuto tehniciranje u polumaniri Johna Lennona nije ništa manje licemjerno od činjenice da se fair play u suvremenom nogometu doslovce sveo na izbacivanje lopte preko granice igrališta u situaciji kad protivnički igrač leži na travnjaku. Taj se modno-moralni čin posljednjih godina, pa tako i na ovom Svjetskom prvenstvu, promptno nagrađuje nešto tišim pljeskom i gledateljskim odobravanjem. Zatim, u završnoj sceni ćudorednog prikazanja, netko iz momčadi nesretnika kojemu je ukazana hitna medicinska pomoć vrati loptu onima koji su bili u njezinu posjedu, baci je obično u protivnički bunar ili napuca uz prostor jedne od aut-linija, a publika poludi od vladavine moralnog načela i potroši nešto vremena da bi snažnim aplauzom i uzvicima odobravanja nagradila pristojnost i dobar odgoj.
 
Taj pljesak već pomalo iritira jer nagrađuje očekivano poput recitacije u vrtiću, opranih ruku prije jela ili klaunovskog gega u cirkusu. Njegova je pedagogija zapravo neka vrst larpurlatizma, budući da dolazi kao predah između laži, licemjerja, prenemaganja, igre laktova, povlačenja za dres i lukavstava svih vrsta što obično krase nogometnu igru dok se svi pravimo da ih ne primjećujemo. Jer ako se konvencija izbjegne, kao što su to u utakmici s Portugalom učinili Nizozemci, slijedi nimalo nježan uzvrat i namirenje pravde, odnosno Deco koji s leđa, uz odobravanje mase gladne fair playa, starta s dvije noge i razvaljuje Nizozemca u kojemu nije zaživjelo moralno načelo.
 
Taj fenomen retardiranog fair playa tipičan je preostatak iz vremena nogometne prapovijesti kad je ta igra, tvrde ozbiljniji povjesničari nogometa, dijelila sustav vrijednosti koji se nalazio u temeljima engleskoga obrazovnog sustava, vojničkoga društva i imperijalnog zdanja. Lik gentlemana nije bilo moguće zamisliti bez sportske etike jer su oba elementa savršeno legitimirala vladajući društveni moral. Nogomet je, naime, u začetku bio sastavni dio odgoja kojim se nastojalo da mladac ovlada sobom, da kontrolira svoju životnu energiju i da poštuje propisana pravila. Temeljio se na fair playu, na snažnoj odbojnosti spram nepristojnog ponašanja (ungentlemanly conduct), pridonosio je isticanju tjelesne i moralne muškosti. U sredini iz koje je potekao nije se igrao toliko radi pobjede, koliko zbog odanosti moralnom konceptu igre i pokazivanja momčadskog sklada i solidarnosti. Međutim, takav je nogomet počivao na amaterizmu i izgubio se negdje usput, još u vremenima kad je Robert Koch udarao temelje proučavanju bakterija.
 

UBACIVANJE SA STRANE: FER-BLEJ
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.