Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
DOMOLJUBNA ZADRUGA
28. lipnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Uoči nogometne utakmice Hrvatska – Australija mnogi su se sjetili Tuđmanovih omiljenih termina i, zbog velikog broja Hrvata u australskoj reprezentaciji, nazvali je susretom "domovinske" i "iseljene Hrvatske". Usporedba nije najpreciznija jer je i u hrvatskoj reprezentaciji veliki broj iseljeničke djece, no u cjelini njeni su se autori dobro i spretno poslužili Tuđmanom.

Nitko od njih, međutim, nije imao dosljednosti, a vjerojatno ni hrabrosti, za zaključak da bi njega ova utakmica sigurno toliko rasrdila da bi bez sumnje poduzeo sve da spriječi ovaj nogometni sudar domovine i dijaspore. Marka Viduku bio je i osobno doveo u Hrvatsku, što je, doduše, u nogometnom smislu završilo promašajem, ali svejedno bi se sada sigurno uspuhao da osim Šimunića, Didulice i Šerića postroji pod hrvatsku zastavu i sve ostale našijence iz australske reprezentacije.
 
U nogometnom smislu ni ovo vjerojatno ne bi dalo bogzna kakve rezultate, ali to ionako nije najvažnije, jer Tuđman ni Viduku nije doveo prvenstveno zato što je imao nekakvu novu viziju nogometa u Hrvatskoj. Ta vizija je bila puno šira i polazila je od toga da se iseljeni Hrvati moraju vratiti u zemlju, a kako je bio ostrašćeni zaljubljenik u nogomet, činilo mu je dvostruko zadovoljstvo ako će tu milijunsku kolonu povesti baš netko s kopačkama na nogama.
 
Da je do tog velikog povratka došlo, sasvim je vjerojatno da se australsko "nogometno čudo" u Njemačkoj ne bi dogodilo. Istina, Hrvati sasvim sigurno ne čine najbolji dio australske nogometne vrste, ali već zbog brojnosti svakako su njena "kičma", a to je za ovu priču jako važno. Ta nekolicina australskih igrača hrvatske krvi iz osnova, naime, iskorjenjuje i ruši Tuđmanovu viziju povratka iseljene Hrvatske, jer pokazuje da Hrvati mogu biti uspješni i sretni i na drugome kraju svijeta, čak, prokletstvo, i uspješniji i sretniji nego na rodnoj grudi svojih očeva i djedova.
 
Naravno da će se određeni, sigurno nikada preveliki, dio tih ljudi vratiti u staru domovinu i normalno je da ih ona u tome ohrabruje i stimulira. Ali, nije normalno zahtijevati, čak nekom vrstom patriotskog ultimatuma naređivati, da se svi oni vrate. Naprotiv, svaka će zrela i odgovorna matična država poticati njihovo integriranje u novim domovinama, jer jedino tako mogu postati prihvaćeni i uspješni ljudi, umjesto da se zatvaraju u zavičajnim getima, u kojima odlično uspijevaju samo socijalni autizam, nacionalna i vjerska uskogrudnost.
 
Nema plodnijeg tla za politički ekstremizam, koji je tako tipičan baš za hrvatsku emigraciju. Ali, koja je upravo time osvojila Tuđmanovo srce, jer je u tim tvrdim i zakopčanim Hrvatinama vidio priliku da popravi krvnu sliku nacije, oslabljenu i razvodnjenu međuetničkim kontaktima i prožimanjima u dvjema jugoslavenskim državama. Nasuprot te razbarušene jugoslavenske "kule babilonske", on je imao sliku nacije koja je vrlo nalik nekadašnjim obiteljskim zadrugama, u kojima svi izdanci nacionalnog stabla ostaju trajno zajedno, a sa susjednim krošnjama se ne dodiruju.
 
Zato se dijaspora mora vratiti u domovinu, da bi se neke vitalne grane koje su se s vremenom osušile, obnovile. Naravno, da ova idealna nacionalna država visi okačena o oblake. Nigdje ta nacionalistička utopija nije ostvarena (srećom, jer je sasvim bliska nekim državama-monstrumima iz novije povijesti), pa sigurno neće ni u Hrvatskoj. Ali, ne treba zaboraviti da je nakon odlaska Srba, Hrvatska postala jedna od etnički najčišćih zemalja u Evropi, što je dobra podloga ovakvim koncepcijama. A pogotovo dobra podloga je to što ova ideja ("svi Hrvati u jednoj državi") nije doživjela takav poraz kao ideja iz susjedstva, "svi Srbi u jednoj državi".
 
Posebna je, pak, priča ovdašnja Katolička crkva, koja je nakon odlaska Tuđmana i promjena u HDZ-u postala glavna subjektivna snaga ideje nacije kao velike obiteljske zadruge. Naravno, zauzimanje za vitalne nacionalne interese nije samo po sebi loše, jer u vremenu kada globalni kapitalizam pritiska i mnogo veće od nas, nije loše imati neku čuvaricu i kućepaziteljicu nacije. Zato se mora pozdraviti najnoviji istup kardinala Josipa Bozanića, koji traži da se javno prokažu bešćutni poslodavci koji otpuštaju buduće majke radi trudnoće ili pri dodjeli posla traže jamstva da neće zatrudnjeti.
 

ARITMETIKA POLITIKE: DOMOLJUBNA ZADRUGA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.