Bora ĆOSIĆ
BERLIN APATRIDA FUDBAL 5. srpnja, 2006.
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Veoma rano, već u doba moga detinjstva, imao sam dodira sa
ovom igrom, u susedstvu živeo je jedan pravi nogometaš, koji me je vodio na
utakmice svoga tima. Onde, dok je on igrao na mestu jednog od braniča, ja sam
stajao iza gola, katkad i po vrlo kišnom vremenu. U onom prekidu između dva
poluvremena, dok su igrači bili u svlačionicama, ja sam se iskradao sa svoga
mesta iza mreže, zauzimajući za koji čas položaj, golmanov. Tu sam odmeravao
silno velike dimenzije vratnica, širokih preko sedam metara, visokih više no
što je bilo čiji ljudski rast. Tako sam u ovoj ranoj etapi mojih fudbalskih
znanja shvatio da me proporcije ove igre u svemu nadmašuju, nisam imao nade da
ću ikada porasti onoliko koliko bi trebalo, da u jednoj isfantaziranoj mojoj
golmanskoj ulozi, uspem odbraniti svoju mrežu.
Sve ovo događalo se u vreme nemačke okupacije Beograda za
vreme Drugog svetskog rata, mislim da je i moj sused nogometaš bacao se na
svoja umeća s loptom da se u lošim uslovima životnim nekako od njih odvoji,
dimenzije svoga života pokušavao je da svede na to travnato polje, ne baš
naročito održavano. Ja, koji sam u onom okviru golmanovih vratnica shvatio svu
svoju majušnost, smislio sam sa nekim drugim dečacima sopstvenu varijantu
fudbala, na stolu. Mati je morala da skloni tanjire posle jela, predeo
ručka pretvarao se u nogometni stadion, makar samo za patuljke. Naši igrači
bili su sitni novčići, različito obeleženi, lopta je bila dugme, otpalo sa tatine
košulje. Golovi su bili vrlo brižno načinjeni, sa mrežicom, ukradenom iz mamine
torbice za negu kose.
Tako je počeo moj nogometni život, u nekoj vrsti patvorine,
surogata. Pa i ceo današnji fudbalski svet, koji sada u ovoj zemlji zauzima
toliko prostora, pokušava možda da nadomjesti sve ostalo, kao da uobičajeni
život mora odjedanput zaustaviti se, da bi počeo ovaj, globalni, fudbalski.
Možda i oblik lopte pod čijim znamenom sve se odigrava pokušava da zameni
značenje zemaljske kugle i svega na njoj.
Moja mati bila je užasan protivnik ove igre. Najpre zato što
se bojala da ću, za slučaj da se na poljani iza kuće u nju upustim, suviše
oznojiti se, trčeći za loptom, da ću, onako vreo napiti se hladne vode i odmah
od toga dobiti zapaljenje pluća. Osim svega, smatrala je da moji drugovi, mali
nogometaši, vrlo mnogo psuju u igri, što bi moglo potpuno da me moralno
iskvari. Ionako nemajući razumevanja za pojavu u kojoj toliki ljudi guraju se
oko jedne jedine lopte, umesto da ih imaju više, istovremeno.
Materina fudbalska reforma nije izvršena do danas, svi su
ostali kod jedne jedine lopte, ali ono što je uspela, bilo je moje potpuno
odvajanje od bilo kakvog sporta: ja ni bicikl nisam naučio da vozim, jer je
uvek postojala opasnost da bih mogao pasti i slomiti nogu. Preostala mi je rana
esejistika, fudbalska, umesto da šutiram loptu sa prostim dečacima koji psuju,
bacio sam se na knjigu koja opisivala je život najčuvenijeg beogradskog
fudbalera, Moše Marjanovića. On je prikazao svoju karijeru, svoje nogometaške
uspehe, 1000 golova koje je postigao, a posebno opisao je nepravedni poraz
jugoslovenskog tima na svetskom prvenstvu, 1934. u Montevideu. To je bilo u
doba velike slave našeg nogometa, uspeli smo da doteramo do polufinala, a onda
nas je dočekala momčad domaćih, urugvajskih igrača, koji nisu dozvoljavali da
ih neko drugi nadmaši. Tako je njihov pobednički gol postignut uz pomoć jednog
policajca, koji je dodao loptu, već izašlu preko linije, neko je ugurao u našu
mrežu, nepravda je počinjena.
U fudbalu veoma rano pokušao sam da pronađem nekakav geometrijski
smisao, matematiku kretanja lopte, nešto skoro slično pravcima nebeskih tela u
kosmičkom prostoru. Jer dečja duša pokušava da svede i one najopštije pojave na
male proporcije svoje sredine, više godina astronomija moga detinjstva upražnjavala
se na nogometnom terenu beogradskog stadiona, izgrađenog pored jedne crkve.
Malom dečjem životu potrebno je da se stvore razmere, vremenske i prostorne. Tako
je onih četrdeset pet minuta, koliko iznosi jedno poluvreme fudbalske igre,
stvorilo nekakav kvantum, kasnije se pokazalo da toliko traje moj školski čas,
skoro da sam i u prvim razredima osnovne škole osećao se kao na jednoj
utakmici, sa više poluvremena. Kao što su okviri fudbalskog igrališta u dečjoj
svesti takođe označili nekakvu vrstu rajske livade, na njoj skoro da je mogao
proći sav život u lagodi ranih ljudskih godina.
BERLIN APATRIDA: FUDBAL
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|