Dean DUDA
UBACIVANJE SA STRANE
OPERA BUFFON
5. srpnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Zgrčen između dvije polufinalne utakmice, ispričavam se unaprijed na prvom licu i priznajem da se čovjek koji mi je djelomice uništio ovo Svjetsko prvenstvo ne preziva Kranjčar nego Pekerman. Jer ako trener smisleno vodi limitiranu momčad, onda se njegov rad dužno poštuje, i to onako kako trećoputaška nogometna javnost, na primjer, respektira Klinsmanna, Scolarija ili Hiddinka. Ako su nogometno ograničeni i momčad i trener, tada, nažalost, igra Hrvatska ili neka slična drugoligaška veličina malenih, pa ubrzo nakon izvedbe zavlada razumni mir i spoznaja da su se nogometni skupovi nekako svladali, ali da funkcije ne idu nikako. Ali ako je trener, poput Joséa Pekermana, ispod razine momčadi koju vodi, onda smo korak do nogometnog očaja.

Blijed i prestrašen poput Erikssonovih izvođača jedanaesteraca, ziheraški nedostojan nadarene družine koju je okupio, taj je suhonjavi lik autor najgoreg “čitanja utakmice” u novijoj nogometnoj povijesti. Trenerski i taktički limitiran, upropastio je četvrtfinale u kojemu su njegovi bili šezdeset posto vremena u posjedu lopte, vodili 1:0 desetak minuta prije kraja, a on je – zaboravivši na Messija, Saviolu i polukontru kao što smo svi zaboravili na Kloseovo koljeno u Abbondanzierijevim rebrima – najprije izvadio Riquelmea i zatim Crespa da bi u igru uveo Cambiassa i Cruza, dvojac iz milanskog Intera, kluba koji je najustrajniji gubitnik među macanima talijanskoga klupskog nogometa i koji bi se, čudan i rastrošan kakav jest, ovih dana uz opravdanu pomoć talijanskog pravosuđa mogao naknadno domoći kojeg naslova prvaka.
 
Maradona nije bio na utakmici jer FIFA navodno nije odobrila ulaz nekom bezveznjaku i prznici iz njegove svite. Diego izgleda ima pravo na četiri VIP karte, ali je taj put odlučio sa sobom povesti osobu više i držeći se devize “ili svi ili nitko” s pravom poljubio vrata stadiona. Navodim taj besmisleni podatak samo karikature radi: mislim da bi i nesuvisli Maradona mobitelom odveo Argentinu u polufinale što trijeznom Pekermanu nije uspjelo. Da ne spominjem Scoriju ili Skočića.
 
Usputni, rijetki i posve dobronamjerni komentari ovih mojih razmatranja o nogometu i Svjetskom prvenstvu svode se otprilike na zamjerku da je u njima “previše Italije”. Možda doista jest tako, ali nakon polufinala taj je blago iritirajući višak pretvoren u stanje nogometnih stvari. Neću ići tako daleko i ustvrditi da oni koji barem retorički ne poštuju talijanski nogomet uopće ne razumiju tu igru, neću razlagati ni popularnu percepciju talijanskog nogometa koja je ionako zaspala u godinama Helenija Hererre ili se još uvijek ne može pomiriti s povijesnom činjenicom da je Paolo Rossi mogao zabiti i špigetama, i uhom, i vlasima, i kostobranom. Čak su Vela i Štimac, koji su prijenos utakmice započeli jednako kao i kad je Njemačka igrala protiv Argentine – bezobrazno i navijački kao da su zastupnici Opela za regiju, smanjili doživljaj i na svršetku epopeje odglumili hladne analitičare. Ta pokorna hrvatska germanofilija koja od tri kvarta školovanih nogometaša stvara svjetske veličine, priseže rukom položenom na poklopac motora Golfa četvorke i razvaljuje glasnice ako Poldi ili Micha prime loptu u šesnaestercu, pospremljena je barem zakratko i s pravom u ormar.
 

UBACIVANJE SA STRANE: OPERA BUFFON
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.