PROTIV REDA I MIRA
Bojan MUNJIN
12. srpnja, 2006.

Na ovogodišnjem smo PUF-u, u tematskom rasponu od Marylin Monroe do svjetske apokalipse, gledali predstave koje su trajale sedam sati i one od pet minuta, one koje su se izvodile na ulici i one u hotelskoj sobi, u kazalištu i u kafiću, ali u svima njima bilo je nešto zajedničko. U najmanju ruku ništa nije bilo onako kako vam se čini. Najznačajniji predstavnik takvog "intuitivnog" teatra u kojem mašti nema kraja jest nizozemski Silo teatar, koji je, udružen s pulskim glumcima trupe Dr. Inat, u predstavi "Anno Domini 2006" od napuštene vojarne "Karlo Rojc" napravio čardak ni na nebu ni na zemlju

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Bilo je to narušavanje javnog reda i mira širih razmjera. Uznemirene majke pokušavale su da sakupe sitnu djecu u vatri i dimu, turisti su stajali kao ukopani s mišlju da počinje još jedan balkanski rat, a lokalna policija nije mogla razabrati da li je sve to dogovoreno ili je potrebno da počne hapsiti. Kada su zakrabuljene spodobe iz mase, nešto nalik klaunima iz doba atomskog rata, počele bacati boce koje sliče na molotovljeve koktele i kada je koncentracija dima negdje između slavoluka Sergejevaca i supermarketa dosegla vrhunac, onda je jednima, drugima i trećima na neki mračni način bilo jasno da je zajedno s predstavom "Phantomysteria" Teatra Novog Fronta iz Praga, u Puli upravo započeo PUF, festival alternativnog kazališta.

Kratko rečeno, praški glumci okrenuli su pulsku tržnicu na glavu, ljudi su uživali u trenucima kada je bilo opasno i zaleđivali se na mjestima iz kojih je izbijao crni humor o svijetu u kojem na neki grandiozan način nešto ozbiljno nije u redu. Ljude na štulama, klaune i farbanje ulica nekako će se još preživjeti, ali PUF za Pulu tradicionalno znači šest dana kada se građanskoj pristojnosti radikalno – okreću leđa. U gradu u kome je vrijeme stalo onog kišnog prijepodneva kada je James Joyce iz njega pobjegao, u kome su svi nešto započeli, a nitko nikad ništa nije završio, ovaj kazališni festival znači trenutni prevrat razbarušene mladosti u kojem prvo pravilo glasi – da pravila nema.
 
Sve je moguće
 
Tako smo na ovogodišnjem PUF-u, u tematskom rasponu od Marylin Monroe do svjetske apokalipse, gledali predstave koje su trajale sedam sati i one od pet minuta, one koje su se izvodile na ulici i one u hotelskoj sobi, u kazalištu i u kafiću, ali u svima njima bilo je nešto zajedničko. U najmanju ruku ništa nije bilo onako kako vam se čini. Najznačajniji predstavnik takvog intuitivnog teatra u kojem mašti nema kraja, u kojem ogromne ribe plove po zraku, ljudi lete nebom, a po fasadama kuća promiču crtarije u maniru najboljeg nadrealizma jest nizozemski Silo teatar koji je, udružen s pulskim glumcima trupe Dr. Inat, u predstavi "Anno Domini 2006" od napuštene vojarne "Karlo Rojc" napravio čardak ni na nebu ni na zemlju u kojem je i za glumce i za publiku – sve bilo moguće.
 
S obzirom da se ova predstava igrala u najvećoj kasarni austrougarske monarhije, "Anno Domini 2006" mračna je fantazmagorija jednog svijeta kakav se bojimo da će nastati i ludistički testament za svijet kakav bi željeli da bude. U noći užarenog mjeseca bio je to mračni ritual i novi cirkus u isto vrijeme. Iz prostorija u kojima još uvijek ima razbacanih es-em-be uniformi i šapki iz doba JNA izlazile su kreature nekakve ulickane evropske budućnosti s pet zvjezdica dok su uz psihodeličnu glazbu negdje s visina, zloguko lupale stotine prozora u tim istim sobetinama. Kao kad crvenkapica zajaši hondu od sedamsto pedeset kubika tako se te noći šagalovski svijet bajki stopio s orvelovskim vizijama budućnosti u veličanstveni urlik koji nas podjednako razgaljuje i plaši.
 
Samoubojstvo ili ludilo
 
Slijedila je trupa Cinema najbolji predstavnik poljske kazališne avangarde iz devedesetih koja je u predstavi "I had this dream" ohlađenim grotesknim ekspresionizmom na pola puta između Grotowskog i Fellinija od stvarnosti malih ljudi – negdje između obiteljskih vrtova, grobljanskih rituala i malograđanske ukočenosti - napravila stanovitu poeziju dosade u kojoj je alternativa - ili samoubojstvo ili ludilo. Vidjeli smo i performans Slavena Tolja, nešto kao filozofiju koja stane na dlan o svjetlu i tami koji traje dok se ne ugasi jedan upaljač, ali i body art show Norvežanke Kate Pendry u sobi 307 hotela Rivijera s Marylin Monroe u prirodnoj veličini na temu slave, usamljenosti i pilula protiv rastrojstva. Kao da je izašla iz filma "Sedam godina vjernosti" Marylin sjedi na krevetu i priča - dok su joj krajevi one bijele haljine pribadačama pričvršćene za krvave ruke - o onom silovanju na Beverly Hillsu u kome su sudjelovali Bob i Frank (znate koji) i svi ostali i daje uputstva napućivši usne - djevojkama da se čuvaju. I tako (svaka čast Pendry ) - sedam sati.
 

PROTIV REDA I MIRA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.